Zovu ga „vještičjim dvorcem“, a od svih ukletih njega smatraju najukletijim. Službeno se taj austrijski srednjovjekovni dvorac zove Moosham. Smješten je između Klagenfurta i Salzburga – do oba grada vam treba oko sat i pol vožnje autom.
Okolicu nadgleda s brijega visokog 1080 metara, za koji se vjeruje da je nekad bio dom rimskoj utvrdi. No Rimljani su otišli i u 12. stoljeću podignut je dvorac na brdu. Do 17. stoljeća koristili su ga uglavnom nadbiskupi, a onda počinje jezivo doba…
Mračna vremena
U 17. stoljeću u Austriji je došlo do lova na vještice, a između 1675. i 1690. godine u cijeloj su regiji održana brojna suđenja pod nazivom Zaubererjackl ili suđenja Magičaru Jacklu. To suđenje bilo je jedno od najvećih i najpoznatijih u Austriji, a dovelo je do smrtnih presuda za čak 139 ljudi.
Ta suđenja bila su netipična „vještičja“ zbog toga što su optuženici većinom bili muškarci. Riječ je o tužnim pričama i svjedočanstvima o siromaštvu običnih ljudi, no u to doba za njih nije bilo milosti. Zašto to spominjemo? Jer su se takva suđenja održavala upravo između njegovih zidina (u to doba Moosham je bio administrativni centar regije).
Lov na čarobnjake koji se oteo kontroli
Sve je počelo 1675. godine suđenjem Barbari Kollerin, koja je priznala da je njezin sin Paul Jacob sklopio pakt s vragom. Ona je osuđena na smrt i krenula je potraga za sinom koji je u narodu ostao poznat kao Čarobnjak Jackl.
Ubrzo je ulovljen jedan dječak koji je potvrdio da je nedavno sreo Jackla te da je Jackl postao lider dječjih i tinejdžerskih bandi. Bila su to siromašna djeca koja su se bavila prosjačenjem dok ih on nije naučio crnoj magiji. Uslijedila je neviđena histerija i hajka na siromašnu djecu te mlade beskućnike i prosjake.
Sam Jackl na kraju nikad nije pronađen, no tijekom brojnih suđenja, kroz svjedočanstva uhićenih rođen je mit o okrutnom čarobnjaku. Prikazan je kao nemilosrdni ubojica koji ima sposobnost komuniciranja s miševima i štakorima, a može postati i nevidljiv. Više od polovice optuženih kojima je presuđena smrtna kazna bili su djeca i tinejdžeri, a gotovo svi su bili prosjaci.
Sve je ostalo u prošlosti
Dvorac je prepušten zaboravu krajem 18. stoljeća, sve dok ga 1886. godine jedan istraživač nije pronašao i odlučio preuzeti u svoje ruke. Do danas je dvorac ostao u privatnom vlasništvu, ali jedan je dio uređen u umjetničku galeriju i otvoren javnosti. Osim galerije moguće je vidjeti i ono po čemu je ipak ostao urezan u narodno sjećanje – tamnicu za mučenje.
Želite li saznati više o dvorcu, životu u njemu i izvan njega, možete tražiti privatno vođenje po dvorcu. Imate li malu djecu kojoj želite pokazati dvorac, a izostaviti detalje od kojih neće spavati mjesecima (pa samim time ni vi), bez brige, postoje i posebne dječje ture.
