Koliko je izgledno posjetiti Budimpeštu, a ne zaviriti u slavni Ribarski bastion (ili Ribarsku tvrđavu, kako je još zovu)? Teško, rekli bismo.
Turistička atrakcija svojim imenom mogla bi zavaravati one koji ga još nisu vidjeli – možda bi ga zamislili kao skromnu tvrđavicu ili kulu uz obalu. Ona to i jest, samo nije baš skromna. Riječ je o bastionu smještenom blizu Budimskog dvorca, na obalama Dunava.
Lako ćete ga prepoznati po svijetloj, sivo-smećkastoj boji kamena i sedam kula koje simboliziraju vođe sedam plemena koja su naselila Mađarsku u 9. stoljeću. Tu su i spomenici mađarskim velikanima koji su došli nešto kasnije, poput ugarskog kralja Stjepana I. Svetog i vojvode Janka Hunjadija (oca Matijaša Korvina).
Iako je ovo velebno zdanje podignuto u ovom obliku „tek“ u 19. stoljeću, na tisućljetnu obljetnicu mađarske države, ime je dobilo u čast ribarima. Oni su u srednjem vijeku, okupljeni u ceh, držali teritorij pod današnjim zidinama. Tada su ga zvali Ribarskim gradom ili Vodenim gradom, a vjerovalo se kako „bastion“ dolazi od njihove obrane zidina u opasnim vremenima.
No, kasnije je arhitekt Frigyes Schulek – isti onaj koji je sudjelovao na obnovi Matijine crkve – odlučio kako bi novo zdanje trebalo biti dostupnije i otvorenije. Umjesto skučenih prolaza, stubišta i puteljaka kakve imamo prilike vidjeti u brojnim dvorcima, Ribarski bastion je osjetno prostraniji. Djelomično to može zahvaliti i činjenici da je građen u sigurnijim vremenima, kada obrambeni karakter više nije bio toliko važan.
Kako to obično biva, bastion je stradao u razaranjima tijekom Drugog svjetskog rata. Zanimljivo je da je u obnovi sudjelovao Schulekov sin, pa je ovaj bastion i svojevrsno zajedničko obiteljsko djelo. Kada su nakon nacista došli Sovjeti, ponosno su izvjesili crvenu petokraku koja se mogla vidjeti s kilometra, čisto kao podsjetnik tko je „novi šerif“ u gradu.
Danas je sve to samo dio burne prošlosti grada, a bastion je otvoren posjetiteljima željnim kave s lijepim pogledom i dobrih fotki. Za niže terase ne trebate plaćati „upad“, no želite li se popeti više znajte da vrijedi ona „koliko para, toliko pogleda“ (a i muzike, jer ovdje često odjekuje melankoličan zvuk violine). Srećom, cijene su i više nego prihvatljive – oko dvadesetak kuna.
S njega se pruža prekrasan panoramski pogled na Budimpeštu, Dunav i veličanstvenu zgradu Parlamenta, a Mađari će ga ponosno opisati „kao logo iz filmova Walta Disneya, samo stariji i ljepši“. Slažete li se? 😉
