Galerija
Odabir mazurijskih šuma i močvara za uspostavu glavnog stožera bio je strateška odluka nacista. Nakon invazije na Poljsku, na samom početku Drugog svjetskog rata u rujnu 1939., Njemačka je ovu regiju, (dio Istočne Pruske) proglasila svojim teritorijem. Kako je planirao prodor na istok i invaziju na Sovjetski Savez, Hitleru je trebao zapovjedni centar blizu granice s SSSR-om. Operacija Barbarossa, jedna od najvećih vojnih invazija u povijesti, trebala je započeti u ljeto 1941.
Područje istočno od gradića Kętrzyn, tada poznatog kao Rastenburg, pokazalo se idealnim za izgradnju stožera. Željeznička pruga izgrađena desetljećima ranije olakšala je gradnju, a šuma je pružala prirodnu zaštitu. Štoviše, kompleks je bio udaljen samo 80 kilometara od sovjetske granice. Vučja jazbina nikada nije bila zamišljena samo kao vojna baza: bila je to dobro razvijena utvrda, ali i mjesto za najviše figure njemačkog ratnog stroja. Šumsko utočište nije bilo namijenjeno samo Hitleru. Nakon što je kompleks postao operativan, u njega su se uselili i najviši nacistički dužnosnici, uključujući Josepha Goebbelsa, Martina Bormanna, Hermanna Göringa i Wilhelma Keitela.
Glavni grad Trećeg Reicha
“Vučja jazbina postala je neslužbeni glavni grad Trećeg Reicha”, kaže Grzegorz Opala za CNN, zaljubljenik u povijest koji danas vodi posjetitelje kroz ostatke kompleksa.
Razmjeri su odgovarali Hitlerovim ambicijama. Izgrađeno je 50 bunkera i 70 baraka. Zidovi bunkera bili su od betona, debljine oko šest metara. Kompleks se prostirao na gotovo jednom četvornom kilometru i uključivao je dva aerodroma i željezničku postaju. Među luksuznim dodacima bili su čajana, kasino i kino. Razrađen sustav prirodne kamuflaže uključivao je mreže za prikrivanje, drveće i mahovinom prekrivene fasade bunkera te je štitio Vučju jazbinu od zračnih napada. Više od 50 tismina okruživalo je kompleks.
Kako bi se očuvala tajnost, lokalnom stanovništvu rečeno je da se radi o izgradnji nove tvornice cementa. Organizacija Todt dovršila je izgradnju cijelog kompleksa do 21. lipnja 1941. godine, a Hitler je prvi put stigao u zapovjedništvo tri dana kasnije, netom prije početka Operacije Barbarossa. Na svojem vrhuncu u Vučjoj jazbini je živjelo i radilo više od dvije tisuće ljudi, uključujući i kušače hrane koji su provjeravali Hitlerove obroke kako bi ga zaštitili od mogućeg trovanja.
Kvalitetna izgradnja
Dodatni građevinski radovi započeli su sredinom 1944. godine, prema Hitlerovim naredbama, s ciljem proširenja i dodatnog učvršćivanja brojnih izvornih objekata. No radovi nikada nisu dovršeni zbog napredovanja Crvene armije tijekom Baltičke ofenzive. Hitler je posljednji put napustio Vučju jazbinu u studenom 1944., nakon što je ondje proveo više od 800 dana - najduže što je tijekom rata boravio na jednom mjestu, unutar razdoblja od otprilike tri i pol godine.
Nacističko poglavlje utvrde završilo je 24. siječnja 1945., kada su se Nijemci, povlačeći se pred Crvenom armijom, digli bunkere u zrak. Ironično, mnoge su građevine preživjele eksplozije, potvrđujući kvalitetu gradnje. Unutar betonskih zidova odlučivalo se o ključnim događajima svjetske povijesti, od Operacije Barbarossa do Holokausta. Danas je ulaz u većinu bunkera zabranjen jer više nisu statički sigurni. Ipak, u neke je još uvijek dopušten ograničen pristup mračnim hodnicima, uključujući Bormannovo sklonište i bunker, u kojem se nalazi mala izložba. Na vrhu je vidikovac s pogledom na ruševine iz ptičje perspektive.
Svakodnevica diktatora
Posjet Vučjoj jazbini pruža uvid u rutine koje su obilježavale Führerov život, čak i dok su se rat i masovna ubojstva odvijali diljem Europe.
"Kada je Hitler dolazio u Vučju jazbinu, bio je teško bolestan. Patio je od nesanice, reume i želučanih problema", kaže vodič Opala.
Njegovi dani započinjali su doručkom, nakon čega je pregledavao njemački tisak, čitajući izvještaje o zračnim napadima na njemačke gradove.
"Nakon pregleda novina, Hitler bi proveo sat vremena sa svojim psom Blondijem, njemačkim ovčarom“, prepričava Opala. Prizor ratnog zločinca odgovornog za smrt milijuna ljudi kako šeće psa ovom šumom posebno je jeziv.
Vučja jazbina bila je i mjesto susreta dužnosnika sila Osovine, uključujući talijanskog diktatora Benita Mussolinija.
"Mussolini je kompleks posjetio tri puta. Dolazili su i maršali iz Mađarske i Bugarske", nastavlja Opala.
Diktatorov dan obično je završavao kasnim telefonskim razgovorom s Evom Braun.
Operacija Valkira
Većina posjetitelja zadržava se kod objekta broj 3. Danas je to tek hrpa kamenja, no nekoć se ondje nalazila glavna konferencijska dvorana. Upravo tu je njemački časnik Claus von Stauffenberg pokušao ubiti Hitlera bombom skrivenom u aktovci.
Atentat na Hitlera i njegov najuži krug organizirala je skupina visokorangiranih nacističkih časnika, zabrinutih zbog sve većih poraza njemačke vojske i frustriranih vođinom tiranijom.
Operacija Valkira izvedena je 20. srpnja 1944., kada je von Stauffenberg ušao u kompleks s bombom u aktovci kako bi prisustvovao vojnom sastanku s Hitlerom i dvadesetak časnika. Eksploziv je stavio pod stol i napustio prostoriju pod izlikom telefonskog poziva.
Bomba je eksplodirala u 12:42, usmrtivši tri osobe, ali Hitler je prošao s lakšim ozljedama. Nakon propasti puča pogubljeno je više od pet tisuća ljudi, uključujući von Stauffenberga. Događaj je dodatno produbio Hitlerovu paranoju i promijenio način održavanja sastanaka u Vučjoj jazbini.
"Nakon atentata, svi su časnici sjedili na stolicama, a iza njih su stajali pripadnici SS-a s mitraljezima", kaže Opala.
Od više od 40 neuspješnih pokušaja atentata na diktatora, ovaj u Vučjoj jazbini bio je najbliži uspjehu.
Veliki pad
Kao i mnogi drugi nacistički ostaci, Vučja jazbina je ostavljena na milost i nemilost vremena. Nakon pada komunizma pretvorena je u turističku atrakciju, a 2017. poljska vlada je započela renovaciju kako bi se sačuvala kao mjesto povijesne važnosti.Danas Vučju jazbinu posjećuje oko 300 tisuća ljudi godišnje.
No u trenutku kada u Europi jačaju desničarske skupine, povjesničari su izrazili zabrinutost zbog turističkog razvoja ovako mračnog nacističkog lokaliteta. Ipak, za većinu posjetitelja Hitlerov nekadašnji stožer mjesto je sjećanja i promišljanja. Pruža rijedak uvid u unutarnji ustroj razornog nacističkog ratnog stroja i osobni život njegova glavnog ideologa.
Što vidjeti
Tko želi, može krenuti u istraživanje s vodičem ili unajmiti audiovodič. Ondje ćete pronaći i hotel i restoran u kojem možete kušati pieroge - tradicionalne poljske punjene knedle. Izvan samog lokaliteta, okolni krajolik nudi dobrodošao kontrast - tisuće jezera koja žele dobrodošlicu u predivnu poljsku regiju.
"Mali Jeruzalem" usred Čizme: Mističan toskanski gradić, sasvim drugačiji od drugih
