Galerija
Njegovi putopisi (pročitajte ih i učinite nešto lijepo za sebe) ruše mitove, donose priče o ljudima, velikima i malima, lijepe, ružne i bolne, o čitavim društvima i civilizacijama. Rijetko ćete na stranicama njegovih knjiga naći poetične opise prirode, ali hoćete kritiku povijesti i sadašnjosti, promišljanja o ljudskosti, duhovite komentare i primjedbe.
Ne zanimaju ga blještava odredišta iz turističkih prospekata, već ona zasjenjena, zaboravljena, većini nevažna, ispod radara (Zapada) i gotovo izvan zemljopisnih karata. “Ipak”, govori nam, “ja ne pišem političke putopise, više me zanima kulturna i povijesna strana mog putovanja. Osim u slučaju Južne Amerike, četveromjesečnom putovanju na kojem sam Che Guevaru i njegovu borbu protiv imperijalizma imao kao osnovni provodni motiv pa to mogu zvati političkim putopisom. Nove okolnosti koje određuju svijet, zahvaljujući sociopatima na čelu najmoćnijih tu priču danas čine još aktualnijom.
Ja društveno-političku komponentu niti mogu niti pokušavam izbjeći pa ona najčešće bitno određuje život ljudi koje srećem. Azija, Afrika i Južna Amerika i nisu baš poznate po zrelim demokracijama, puno je autorativnih režima i putovati kroz te zemlje, a pretvarati se da politika – koja određuje život lokalnih ljudi na ovaj ili onaj način – ne postoji meni je nemoguće.
Turist, naravno, ima pravo putovati drugačije, obično ne želi biti uznemiravan lokalnim problemima, ali i to je izbor.”
Uskoro u Zagrebu
Povod našemu razgovoru je njegovo skoro predavanje u CeKaTe-u, koje će se održati 29. siječnja u 19 sati, a ulaz je besplatan. Jasen će pričati o putovanju u Keniju, iako nakon njega nije nastao klasičan putopis, nego – slikovnica: “Djeca Kenije - Faith”. “Bezbroj je dojmova, ali ako treba jedan izdvojiti onda je to posjet Malom domu, franjevačkoj misiji u Keniji, gdje fra Miro Babić kroz razne aktivnosti pomaže lokalnom stanovništvu. A pogotovo me se dojmio dom za djecu i mlade s posebnim potrebama, male ljude određene dvostrukim hendikepom, rođenjem u Africi i dodatnim psihičkim i fizičkim problemima. To druženje je bilo i razlog da napišem slikovnicu”, pojašnjava nam Boko.
Na Afriku i Keniju ćemo se, naravno, vratiti, ali od putnika i pisca njegova formata, ipak želimo saznati i više... i od početka. Pitamo ga sasim jednostavno - kako putuje... i kako piše.
“Putujem tako da znam gdje započinjem i gdje završavam, ostalo je otvoreno, ne volim sve isplanirati, puštam putovanju da se malo i samo događa. Početak je obično kad sjednem na avion, uvijek prije toga moram obaviti jako puno stvari. Ali, kad je pisanje u pitanju priprema (bavljenje literaturom) ipak započinje ranije. Na samom putovanju radim bilješke, a pisanje započinje po povratku. Kako su moji putopisi uvijek vezani ili za neku osobu ili neki pojam (Ganges recimo) u samom procesu pisanja ide i dodatno iščitavanje literature, ovaj put povezano s onim što se događalo na samom putu.”
Zanimalo nas je i kako u njemu supostoje putnik (onaj koji “ide” i doživljava) i putopisac (onaj koji istražuje, izučava i sređuje) - smjenjuju li se ili su istovremeno prisutni i na putovanjima i u pisanju? I jesu li “obojica” ostali isti, ili ih je veliki svijet promijenio.
“Mislim da ta dvojica zaista “supostoje”, jedan obično navodi drugog, da bi onda zamijenili uloge. Interesi obojice se skladno prepliću, rekao bih da nema nikakve shizofrenije u toj podvojenosti.
Sviđa mi se taj način putovanja u kojem “obojica” zajedno putuju, a svaki bira ono što mu se sviđa, zaista nemam problem s tim. Ma nisam sklon žaliti za prošlim, eventualno propuštenim stvarima, putovao sam i pisao najbolje što znam. A čovjek se s godinama, naravno, mijenja, postaje zreliji, ali u mom slučaju ta zrelost nije eliminirala onaj žar koji tinja od početka. Nadam se da je i pisanje s tom zrelošću i bogatijim iskustvom postalo u književnom smislu zrelije.”
I još, pitamo koja je najvažnija stvar koju nosi na putovanja? I koja je najvažnija s kojom se vraća?
“Ma te najvažnije stvari nisu u mom slučaju konkretne, lišavam se na putovanjima, kao i u životu, svakog viška. Na put krećem s dobrom voljom i jakom željom, vraćam se s dojmovima koji nikad nisu u skladu s mojim očekivanjima – jer nikakva očekivanja ne nosim u prtljazi - jednostavno se prepuštam.”
Ne putuje se samo nogama, pa nas je zanimalo i što bi volio da slušatelji ponesu sa sobom nakon njegova predavanja o Keniji.
“Pa volio bih kao Tin Ujević reći da ponesu na kraju priče o Africi “Kristalnu kocku vedrine”. To se, nažalost, neće dogoditi, ali nadam se da će ih cijela ta priča stimulirati da preispitaju nepravedni pohlepni svijet u kojem živimo. Bilo bi ga lijepo mijenjati, ali kako je sve dobro kontrolirano to nije, zasad, moguće. Ali, ne treba prestati vjerovati da svijet mora biti bolji i dati svoj mali, individualni doprinos toj borbi. A načina za to uvijek ima!”
O Africi je Boko dobio prilično dobar pregled i iskustvo prošavši njezino srce, Keniju, Ugandu, Ruandu i Tanzaniju. O nepravdama, jadu i siromštvu, i što sve njezina tuga govori o nama “kojih se to ne tiče” sigurno ćemo čitati i u nekim novim koricama, a sažeto, očima iskusnog putnika... ovo je Afrika:
“Problem Afrike je što ju je suvremeni razvijeni svijet – zahvaljujući političkoj i medijskoj manipulaciji – potpuno zaboravio, prepustio samu sebi. Zato da bi je mogao iskorištavati, bez očiju nekakve javnosti koja bi to kritizirala. Evo, kad ste u mainstream medijima pročitali posljednjih godinu neku vijest ili priču iz Afrike, osim ako se broj žrtava u nekom ratu ili kao posljedica gladi ne broji u stotinama tisuća, a i tada je ta informacija na margini? Jedino što mislimo da znamo o Africi je činjenica da je to najsiromašniji kontinent u svakom smislu pa to smatramo uzrocima ratova, gladi, siromaštva…
Paradoksalno, a to ne žele da znamo, Afrika je najbogatiji kontinent po svojim mineralima, rudama, poljoprivrednom zemljištu… Kontinent enormnih mogućnosti. Nema ni jednog drugog kontinenta s tolikim potencijalom, samo se to bogatstvo izvlači spregom međunarodnih korporacija i lokalnih korumpiranih diktatora. Kad pogledate najveća žarišta ratova, nesreća, gladi i smrti u Africi, baš sva su na mjestima gdje su rudna bogatstva, uključujući naftu – najprisutnija. Naravno da to nije slučajno.
Zapadnjaci dolaze uživati na safarijima i plažama Zanzibara i nemaju pojma, niti ih zanima, što se u Africi zaista događa. Lokalni ljudi snose posljedice takve tragične sudbine i teško mogu išta promijeniti, oni koji ih iskorištavaju imaju neograničenu moć.
Afrika je i danas kolonizirana, samo su se konteksti malo promijenili. Formalno, te su zemlje neovisne, ali baš ni jedna od njih svoje resurse ne iskorištava za dobro svojih stanovnika. Sve ide u džepove najbogatijih, uz pomoć lokalne potpuno korumpirane vrhuške. Svijet, nažalost, nikad neće biti mjesto jednakih mogućnosti, a upravo pohlepa glavni je problem. Nemamo baš nikakvu mjeru u stjecanju bogatstva. Što možeš napraviti kad imaš sto milijardi nečega, a da ne možeš napraviti s puno manje?
Gomilanje novca i nespremnost da se nešto ostavi i onima koji nisu u toj prilici, određuje suvremeno društvo razvijenog svijeta. Svi ostali, osim bogatih, su sasvim nebitni, osim ako mogu biti iskorišteni kao jeftina radna snaga. A da pohlepa nije stvar samo Zapada, dokazali su brojni diktatori koje je ne samo Afrika dala, a koji su u siromašnim zemljama nagomilali ogromno bogatstvo – u stranim bankama, dok je narod umirao od gladi. Velika većina ljudi je – ako dobije priliku – pohlepna i nespremna dijeliti. Valjda to možemo zahvaliti evoluciji koja je uvijek protežirala ne toliko najsposobnije koliko one bez empatije, najbezobzirnije.
“Tko je siromašnima kriv, neka sami zarade!” – suludo je samoživ koncept koji određuje današnji razvijeni svijet. A koji nikad neće priznati da je Afrika siromašna upravo zato jer se veliki dio njenog bogatstva prelio u džepove Zapada i pomogao ga učiniti suludo bogatim.”
A Kenija? Bi li nešto s toga putovanja najradije zaboravio? I što se nada da nikada neće zaboraviti – zanimalo nas je za sam kraj.
“Nema stvari koje bih htio zaboraviti! Bolni svakodnevni doživljaji drastičnog siromaštva pomažu razumjeti naš svijet koji to potpuno ignorira. Lakše je živjeti ugodno ako se pravimo da ne znamo da postoji ogromna većina koja tako ne živi. Najjednostavnije je reći da su me se dojmile prirodne ljepote, tomu nikad ne treba dodatno objašnjenje, ali tako nešto nikad ne bih izdvojio.
Ono što mi je najbitnije u cjelokupnom afričkom iskustvu – a što mi se redovno događa na putovanjima kroz takve zemlje, posvuda po svijetu – jest solidarnost u siromaštvu i spremnost na pomoć drugima, sve ono što je suvremeni razvijeni svijet namjerno zaboravio. Potrošačko društvo neće stimulirati solidarnost i pomoć drugom, to ne doprinosi “osobnoj potrošnji” i suludom trošenjukroz kupovanje sasvim nepotrebnih stvari.”
Ptice lete na istok: Nevjerojatna avantura sramežljivih stanovnika zadarskoga zaleđa
