Galerija
Često nazivan sicilijanskim Marfom po teksaškom gradu koji je postao središte suvremene umjetnosti, Gibellina Nuova izgrađena je 1970-ih godina nakon što je Gibellina Vecchia (Stara Gibellina) uništena u potresu. Stari grad nije obnovljen u izvornom obliku niti zamijenjen stambenim blokovima, već je ponovno osmišljen. Danas ga čine neobične crkve, široke ulice i trgovi koji podsjećaju na nadrealizam Giorgia de Chirica, kao i monumentalne javne skulpture i brutalističke zgrade. Početni entuzijazam oko novog grada je vrlo brzo splasnuo, a ljude je polako zamijenio korov.
Smještena na brežuljku u dolini Belice, Gibellina Vecchia brojila je približno 6 tisuća stanovnika, sve dok 15. siječnja 1968. potres magnitude 6,4 nije razorio većinu stoljetnih zgrada i usmrtio stotine ljudi. Institucija zadužena za obnovu, ISES, inspirirala se tada modernim urbanističkim modelima te se odlučila za neobični koncept. No Talijanima nije sjeo novi izgled grada – usporedili su ga s planinskom kolibom usred pustinje.
Kulturni mozaik
Plan je od početka bio kontroverzan. Ludovico Corrao, poznati progresivni odvjetnik i strastveni kolekcionar umjetnina, snažno se uključio u viziju nove Gibelline. U gradu koji je bio prazna ploča vidio je priliku za stvaranje središta mediteranske umjetnosti i kulture. Corrao je vjerovao da Gibellina može odražavati kulturni mozaik svojih utjecaja i oživjeti ga kao središnji dio sicilijanskog identiteta. Izabran je za gradonačelnika 1969., a već 1970. uputio je poziv umjetnicima, arhitektima i intelektualcima da sudjeluju u stvaranju novog grada.
Glasine o korupciji
Nisu svi dijelili Corraovu viziju; skepticizam je rastao, osobito kada su se početkom 1970-ih pojavile priče o korupciji. Ipak, do 1980-ih grad je nepovratno rastao. Izgrađena je Chiesa Madre, monumentalna crkva u obliku sfere, Torre Civica - betonski toranj koji vrijeme obilježava zvukovima, kao i brutalistička građevina - Teatro. Danas Gibellina ima najveći broj umjetničkih djela po stanovniku u Italiji. Festival Orestiadi koji se ondje održavao postao je jedan od najvažnijih umjetničkih događaja u Europi, ali posjetitelji se nisu zadržali.
Postepeni pad
Tijekom godina, nedostatak sredstava doveo je do propadanja dijela projekata, a stanovništvo se postupno smanjilo s 6 na oko 3 i pol tisuće ljudi. Grad, projektiran za 50 tisuća stanovnika, često je opisivan kao savršeno geometrijski, ali hladan.
Do kraja 1990-ih Gibellina je proglašena neuspjelim eksperimentom. Danas više od 30 tisuća ljudi posjeti grad tijekom većih događanja, no mimo njih Gibellina i dalje djeluje poput postmodernog grada duhova. Stručnjaci vjeruju da bi uz bolju infrastrukturu i zajedničku viziju mogla postati cjelogodišnja kulturna destinacija, a hoće li se išta promijeniti tek ćemo vidjeti.
Privatno kino u kojem vi birate film i društvo otvara se u Zagrebu
