Zgrada Nakagin Capsule jedna je od onih koje dođu kao šaka u oko. Naizgled sastavljena od kutija s jednim okruglim prozorom, a zapravo stambena zgrada namijenjena ljudima. Tko bi živio u tim kutijama za šibice, pitate se? A vjerojatno istovremeno pogađate – Japanci.

Izgrađena 1970-ih u Tokiju, ova zgrada rijedak je primjer japanske arhitekture zvane "metabolizam". Kako zvuči, tako i jest: bila je to umjetnost dizajna koja se rukovodila idejama biološkog organskog rasta i razvoja. Možda je upravo ova ljepotica njezin najbolji primjer.

Sastoji se od dva tornja, koji imaju 11 odnosno 13 katova. Sveukupno broje 140 "kapsula", tj. jednosobnih stanova, čija je površina svega deset kvadratnih metara. Kupaonice su bile veličine onih kakve viđate u avionima, a začudo – stali su i pećnica, televizor i frižider.

Čak se i prozori uklapaju u dojam avionske kabine. Loša je vijest da su prozori slični avionskim prozorima i po tome što ih ne možete otvoriti. Sastavljeni su od dva stakla kako bi bolje izolirali buku, a otvoriti možete samo jedno. Iz sigurnosnih razloga drugo staklo je blokirano jer, kako zauzima prostor od poda do stropa, postoji opasnost da slučajno ispadnete van.

Kapsule su dizajnirane tako da se mogu međusobno povezati ili čak zamijeniti. No, otkako je zgrada dovršena, nikakvi daljnji radovi nisu sprovedeni. Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani – očito su zaključili stanari (a nije pomogla ni recesija 2000-ih, kada su shvatili da renovacija skupo košta).

U zgradi su uglavnom živjeli muški radnici kojima je samo trebala soba za spavanje. Do prije nekoliko godina ovdje je još bilo mnogo stanara, no danas ih je svega dvadesetak. Njezini stanovi koriste se uglavnom kao skladišta ili uredske prostorije, a većina ih samo propada.

Mišljenja o zgradi su podijeljena. Dok neki potajno navijaju da je vlasti sruše, neki smatraju da je riječ o prekrasnoj arhitekturi koja nas podsjeća na "sve one puteve kojima još nismo kročili" – barem je tako pisao jedan kritičar arhitekture za New York Times. Kao i uvijek, ljepota je u oku promatrača…