Lagano naklonjene, ne gledajući ga u oči, žene su u posudu stavljale omotnice. Zauzvrat su od budističkog redovnika dobile blagoslov.
Iako je bilo 5.30, ulice Nakhon Pathoma, gradića u središnjem Tajlandu, nisu spavale. Znatiželjna lica provirivala su iz mraka kako sam se približavala željezničkom kolodvoru, a skuteraši su remetili jutarnju tišinu. Nosnice mi je punio snažan miris sirove patke, a još nisam ni doručkovala. Kontejneri su bili puni životinjskih iznutrica jer su štandovi s hranom radili punom parom kako bi spremno dočekali proslavu Kineske Nove godine. Grad se zbog toga crvenio.
Stigla sam na kolodvor znojna i ljepljiva. Šest ujutro, a već se bliži 30 Celzijevih. Vlak je, za čudo uranio, iako su mi dan prije rekli da kreće u 6:35. Na šalteru su slijegali ramenima. Tajlandski način. Kupila sam kartu za 14 bahti (2,90 kn). Treći razred. Slijedila je vožnja s lokalcima, većinom radnicima koji na posao odlaze u sat i pol udaljeni Bangkok. U vagonu čisti toalet, vreće za smeće i azijske poslastice. Toliko o horor pričama iz trećeg razreda.
Sjela sam kraj prozora i stavila slušalice na uši. I tada je krenulo. Pogledi. Okretanje. Tišina. Malom klincu je doslovno ispao čips dok me ugledao, a Tajlanđanin prekoputa se nije ni trudio skrenuti pogled. I tada sam se osvrnula oko sebe i shvatila da sam jedina strankinja u vlaku. Jedina bijela osoba. “Farang”.
Kako su me doživjeli? Možda su se pitali što sam radila u gradiću kojeg, kako mi je rečeno, posjeti jedan posto turista što čudi, budući se u njemu nalazi najveća budistička pagoda na svijetu i Nakhon Pathom je samo sat vremena udaljen od najpoznatije plutajuće tržnice – Damneon Saduak. Eh, kad bi moji suputnici znali koliko ja volim jeftino, lokalno i drugačije.
Tajlanđani su pristojni i ne vole tenzije pa se uvijek osmjehuju i mašu. Znatiželjni su, ali umjereni u iskazivanju istog. Tko god je ušao u vlak i prošao pokraj mjesta gdje sam sjedila, iznenadio se. Neki su se “prošetali” i nekoliko puta. Jedan čovjek je budio sina i pokazivao na mene. Nisam se osjećala nimalo neugodno, već je i meni bilo zanimljivo promatrati njihovu reakciju. Naime, u vlaku prepunom Azijata, egzotična sam bila - ja! Dok sam zbog zastoja (jednog od njih četiri u nizu) provirila kroz prozor, za nekoliko je sekundi vani bilo 10 glava. Neki su me i fotografirali. Nikada nisam mislila da ću doživjeti nešto tako jedinstveno.
- Zašto niste u Bangkoku? Bangkok ima sve, tu nema ništa – pitali su me tijekom check in-a u hotelu.
Tada nisam ništa odgovorila, no nakon vožnje vlakom, rame uz rame s azijatkinjom koja je zaspala na meni, gledajući palme i polja, i radnike na njima, gledajući pravi Tajland koji se ne prikazuje u turističkim brošurama, odgovor je došao sam od sebe.
Bangkok vjerojatno ima sve što putniku treba, no ono što je taj velegrad izgubio jest autentičnost prvog susreta i neinscenirani doživljaj lokalnog načina života. Jednog dana ću djeci i unucima pričati kako sam bila jedina bjelkinja u vlaku prepunom Azijata. “Ko to more platit”, reklo bi se.
A samo sam se malo udaljila od utabanih turističkih staza te zauzvrat doživjela nešto apsolutno neočekivano. Malo ludosti i neplanirana karta ponekad su sve što treba da se ljepota pronađe na mjestima od kojih to nikada ne bismo očekivali.
Sve Ivanine dogodovštine pratite na njenoj putničkoj stranici!
