Samo Nijemci pojedu oko 400 tona mesa u dva milijuna kebaba dnevno, a i u Hrvatskoj je taj turski fast food jedno od omiljenih brzinskih jela kad nam treba nešto zasitno. Komadi mesa koji se peku na ražnju i poslužuju u lepinji ili tortilji sa sirom i povrćem popularni su zbog niske cijene, ali i okusa.
Dok se u Njemačkoj mogu naći kebabi od junetine, piletine, puretine ili janjetine koji se poslužuju u najrazličitijim varijantama, od kioska do restorana, kod nas je ponuda ipak nešto siromašnija. No u Lijepoj Našoj nema ni toliko Turaka, koji su se u Njemačkoj itekako potrudili da njihovo gastronomsko nasljeđe ne padne u drugi plan. Mnogim imigrantima döner predstavlja priliku za zaradu, sigurnost i opstanak u stranoj zemlji – i tako od šezdesetih godina prošlog stoljeća kad se kebab pojavio u Njemačkoj.
Idealno jelo za njemačke radnike vrlo je brzo zavoljela cijela zemlja, a ubrzo postao omiljeno jelo nacije. Smatra se da kebab potječe iz Turske, iz vremena kad su ratnici otvorenoj vatri pekli komade svježe mesa nataknute na sablje, no s vremenom je postao jelo bogataša. Umjesto u lepinji, meso na štapićima za ražnjiće posluživalo se uz rižu i povrće.
Kako bi kebab bio praktičniji, tanjure je zamijenio kruh, a ostalo je povijest. Döner postoji u različitim oblicima (i pod raznim imenima), a neki tvrde da je u Njemačkoj prvi kebab osmislio Turčin Nevzat Salim u Reutlingenu 1969. godine.
Iako praktičan, kebab je nutritivno daleko od zdravog jela. Prosječni kebab osigurava 98 posto dnevne količine soli i 148 posto zasićenih masti, a može imati i oko tisuću kalorija.
