Bilo zbog dekadencije ili nestašice hrane, jelovnici iz prošlosti pokazuju kreativnost nekadašnjih kuhara. Srećom, neka od jela, poput parafinskih deserata su ostali tamo gdje im je i mjesto.
Drevni Rim
Garum je fermentirani riblji umak koji je bio popularna delikatesa u vrijeme Rimskog Carstva. Zahvaljujući ostacima ovoga umaka koji su pronađeni u amforama na nekoliko različitih lokacija, znanstvenici su uspjeli rekonstruirati recept. Da bi se napravio ovaj umak, riba mora fermentirati u soli ili slanoj vodi nekoliko tjedana ili mjeseci, nakon čega se garum radi filtracijom iz dobivene paste.
Ragu od noja drevni Rimljani smatrali su poslasticom i dekadentnim specijalitetom jer se noj smatrao egzotičnim, poput primjerice slona. Meso bi poslužili uz sjemenke, datulje, ribu i začine poput metvice.
Puhovi se još uvijek jedu na festivalima kao što su puhijade, ali u Rimu su se nekoć pripremali na specifičan način. Punili bi se s mljevenom svinjetinom i zatim pekli.
Prženo tijesto zvuči dobro, zar ne. Ali što mislite o hrskavim trakicama koje se umaču u riblji umak? Rimljanima je takav zalogaj predstavljao pravi užitak.
Anglosaksonci
Na drevnom meniju bile su i pliskavice ili morske svinje koje su srodne dupinima, no anatomski se od njih poprilično razlikuju.
Jeli su se i konji, ali samo tijekom razdoblja gladi jer se takva hrana smatrala poganskom.
Vikinzi
Surir Hrutspungar je islandski naziv za ukiseljene testise ovna koji se stišću kako bi imali oblik kolačića. Zvuči "primamljivo".
Morski pas koji se ostavi da trune nekih šest tjedana i potom vješa i suši četiri mjeseca naziva se hakarl. Vikinzima je to "zanimljivo" jelo predstavljalo specijalitet..
Da se ništa ne treba bacati dokazuje i žele od ovčje glave. Nakon što bi se sve jestivo skinulo s kosti, iskoristilo bi se za žele koji bi se posluživao s kruhom i maslacem.
Srednji vijek
Kako bi zabavili goste na srednjevjekovnim banketima su se posluživale neobične pite. Ispod tijesta bi se skrivale žive životinje koje bi iskočile kada bi se tijesto načelo.
Među srednjovjekovnim specijalitetima bili su i kuhani dabrovi repovi, kao i ježevi pečeni u tijestu ili na roštilju. Žele od krvi je također bio hit.
Tudori
Kreativnost kuhara dolazila je do izražaja prilikom pripreme jela kao što je bio miks prasetine i kopuna koji bi se kombinirao tako da na pladnju izgleda kao neobični hibrid te dvije životinje.
Labud se pekao samo u posebnim prilikama. Posluživao se sa zlatnom krunom na glavi, a ponekad bi se i presvukao u perje.
Viktorijansko doba
Sušena kriška kruha između dvije kriške premazane maslacem sa solju i paprom predstavljao je sendvič iz davnina.
Viktorijanci su osobito cijenili kuhane glave. Bilo da se radi o telećoj, za čije se oči otimalo – ili pak prasećoj koja se kuhala satima s govedinom i posluživala sa senfom i octom.
Prvi i Drugi svjetski rat
Zbog nestašice masti i maslaca u jednostavne kolače se znao dodavati parafin koji bi nerijetko izazivao želučane tegobe.
Konzervirano meso kita poslužio bi kao izvor proteina umjesto mesa kojeg je bilo teško naći u vrijeme nestašice hrane.
