Istočni dio Splita je puno ljepši nego što prosječni Zagrepčanin uopće zamišlja. Sređena i uredna šetnjica, čiste plaže, hotel Radisson sa svojim vinskim festivalom i nezaboravnom terasom... A za upućene, odnosno one koji se služe kvalitetnom usmenom predajom, postoji i skriveno carstvo, neupadljiva i izvana nenapadna konoba/pizzerija Zora Bila.
Kako mi je ovo bilo tek drugo gostovanje u Žnjanu, tako sam malo lutao do zore, i čak ušao na neku krizmu, krivo misleći da lokal s tako dobrim kritikama mora biti glasan i blještav. No, prevario sam se, i ušao u mirnu, tihu, modernu konobu bez pretjeranog razbacivanja ribarskim repromaterijalom – tek pokojom voskom ocrtanom vinskom buteljom-svijećom. Krušna peć gori punom parom, pripremaju se škampi za večeru, a ja se prepuštam bračnom paru Tahirović da me iznenade pizzom dana. Mladi bračni par koji već treću godinu na svoj način priča ovu gastro bajku, donosi mi domaći liker dobrodošlice, i objašnjava kako je sve počelo.
Dane je zadužen za pizze, i divno je gledati nekoga tko s toliko ljubavi priča kako je konačno uspio doći do savršenog tijesta. Sve ono što dođe na vrh, rezultat je trenutne inspiracije, odnosno dnevne ponude splitskih pazara. Šparoge, klice, sezonsko povrće u suradnji s vrhunskom blagom pancetom – ne mogu nikako ispasti loše, dapače. No, drugi dio dvojca zadužen je za ono čega nema u jelovniku. Iako sam se nabrusio na pizzu, na stol mi je došla – juha od šparoga! Poslužena u limenoj rajnglici na točkice, vraća me u djetinjstvo na Korčuli, iako smo iz toga jeli stari kruh natopljen u mlijeku, a ne šparoge, no nakon dva dana vinske fešte, ovo je leglo kao majčino mlijeko. Retro zdjelica, gustoća dobivena kvalitetom i trudom, a ne vrećicom ekstrakta, taman hrskavi komadići šparoga, lagano, milo, ljekovito. Sjajno!
Uz kvalitetan izbor vina, dugo vremena raspravljamo i o pivima, i zaključujemo da je svijet u idealnom usponu što se tiče novih brandova, a ovdje svakako valja istaknuti Maxlreiner. Konačno dolazi i pizza, na pomičnoj daski (!?), taman tvrdog tijesta da niti smeta, niti se osjeti, pravilno ispečena, i posuta svime što je Danetu bilo svježe i pri ruci. Mozzarella di bufala, rajčice u tragovima, ništa sparušeno, zasitno a opet lako i povrtno... Izvrsno, ovako je valjda Maradona jeo dok je igrao za Napoli. Ako je jeo...
Kad sam se mislio oprostiti, nakon juhe, opet Sandra uzima stvar u svoje ruke, i donosi sladoled od komorača na sirupu od – bronhija. Koji trenutak kasnije kopam po kuhinji i tražim gdje su papirići od otopljenih bombona, ali nema ih... Dakle, nevjerojatno. Upravo je to bio i cilj Zore Bile, predstaviti Splićanima i gostima nešto novo, drugačije, ubaciti u njihov svakodnevni gastro život sve one namirnice koje su tu, oko njih, ali na njihov, otkačen ali profesionalan način. Juhe, deserti, ravioli, kozice, sve što je pri ruci može se napraviti na mali milijun perverznih načina, ili sve baciti u teću na ulje, i bez volje poslužiti par minuta kasnije. Zora Bila je odlučila postojati na teži način, i za sada im jako dobro ide. Možete doći samo na pizzu, na četiri slijeda hedo-srijedom za samo 100 kn, menu od pet slijedova koji se svakodnevno mjenja, ovisno o namirnicama, ili pak tematsku večer, poput one s domaćim hamburgerima.
Jednom kad probijete led, pronađete Zoru Bilu na Žnjanu (ili na Facebooku) i kušate njihove ideje – mislimo da ćete se brzo, lako i zauvijek uloviti u ovu prekrasnu mrežu. Siti i sretni zapisujemo ovo mjesto na kartu onih gdje se rado vraćamo, makar samo opet probali - tekući bronhi! Divota...
