Nakon što sam u zadnjih godinu dana obišao Budimpeštu, a nakon nje Beč, vrijeme je došlo za još jedno popularno srednjoeuropsko odredište – Prag. Razmišljajući kad je najbolje vrijeme za odlazak, odabir je pao na prvi tjedan prosinca. I odabrali smo pravi trenutak, jer je advent u glavnom gradu Republike Češke zbilja pun pogodak.

Za Prag nas je ukupno krenulo šestero (tri para), s tim da je nas četvero krenulo u četvrtak oko podne iz Zagreba, dok su prijatelji „gastarbajteri“ krenuli dan poslije iz Njemačke. Prije polaska obavio sam „konzultacije“ s viamichelin.com (sjajna stranica za planiranje rute putovanja), uskoro sjeo u auto, pokupio koga trebam, uključio navigaciju i pravac zemlje piva, fine hrane, ali i, pokazat će se kasnije, stravično nepristojnih konobara.

Nepristojni konobari, ali jeftina hrana (Foto: Vedran Jurić)



Za početak smo natankali „bolid“, a potom nas je put preko Krapine odveo na slovenski granični prijelaz Macelj, gdje kupujemo preskupu slovensku vinjetu koja stoji 15 eura za 7 dana, ali i austrijsku. Reći ću samo: Slovenci, ugledajte se na sjeverne susjede Austrijance, koji vožnju na svojim autocestama naplaćuju 8,90 eura za 10 dana. Kao da nije dovoljna cijena vinjete, prvih desetak kilometara se kroz Sloveniju pomičete poput puža, jer na dionici autoceste nakon Macelja traju radovi (završavaju tek u studenom 2017.) pa, ako je ispred vas kamion, kao u našem slučaju, pripremite se na vožnju od 50 do 60 km/h.

Bilo kako bilo, Deželu smo prošli relativno brzo i ušli u Mozartovu zemlju. Nju nismo prošli nabrzinu, put je vodio preko Graza i Beča, a mi smo zapeli u popodnevnoj gužvi (oko pet popodne) upravo u austrijskoj prijestolnici po čijoj obilaznici morate proći da biste došli do Praga. Inače, do glavnog grada Češke možete iz hrvatske metropole doći iz tri smjera. Jedan vodi preko Linza, drugi je ovaj naš, a treći preko Mađarske i Bratislave. Iako prvi ima najmanje kilometara, vremenski je duži, a i kroz Beč je svakako ljepše proći, pa makar izgubio i sat vremena u koloni.

Ubrzo nakon izlaska iz gužve nastavili smo put prema granici i stali na nekoj usputnoj pumpi popiti kavu, ali i kako bi usrećili pušače u zadovoljavanju nikotinske ovisnosti (inače, moram ih pohvaliti, stali smo samo dvaput na putu koji je potrajao 9 sati).

Vaclavske namesti (Foto: Vedran Jurić)



Ubrzo smo prešli i granicu, kupili „dozvolu“ za vožnju po češkim autocestama koja je stajala kao i ona u Sloveniji, samo dobijete tri dana više (hm, sad vidim na internetu da je navodno ipak nešto jeftinija, znači da sam možda ispao naivac) i krenuli prema zlatnom Pragu. Odlučili smo ignorirati dionicu preko Brna i odabrali onu preko Znojma. Otprilike nešto prije granice prestaje autoput pa sljedeća dva sata vozite lokalnim cestama koje su u dobrom stanju, sve dok se na autocestu ne priključite kod Jihlave. To smo i napravili, odvezli još stotinjak kilometara, te konačno, oko devet navečer, nakon prijeđenih 670 kilometara, stigli do Praga.

Prvo što primjećujem su sjajno riješena prometna pitanja, jer je nas direktno do smještaja vodio tunel, tako da nikakvog zapinjanja radi semafora nije bilo. Smjestili smo se na tek par minuta pješke od povijesnog dijela grada koji se zove Hradčany, a u kojem se nalazi prekrasni dvorac, ali i crkva sv. Vida, jedna od najimpresivnijih građevina sakralne arhitekture koju sam imao priliku vidjeti. No, o tome nešto kasnije.

Gužva za ulaz u Hradcanyje (Foto: Vedran Jurić)



Stan smo naravno, iznajmili preko airbnb.com za koji se nadamo da će dugo poživjeti i činiti nas sretnima. U njemu nas je dočekala Agnes, objasnila što i kako i ubrzo nas napustila. Tri velike spavaće sobe i blagovaona s kuhinjom ono je što smo dobili za ukupno 339 eura koliko je nas šestero platilo tri noćenja u ovom stanu. Uz to, imali smo i besplatni parking. Ako vam je lakše računati, recimo da je po osobi noć stajala 18 eura, što je za lokaciju, uređenost i veličinu stana – izvrsna cijena.

Na brzinu smo se otuširali i odlučili pojesti nešto u kvartu, no kako je bilo već 11 sati navečer, prvi restoran u koji smo došli, Budvarka,više nije posluživao hranu. Ništa zato, odlučili smo još malo prolunjati kvartom, kupili par boca vina da imamo za kasnije razgovore u stanu do dugo u noć i šetnjom došli do restorana Kulatak. Njega bih najlakše opisao kao „češki Medvedgrad“, jer je prilično turistički nastrojen (kad smo došli, unutra smo sreli Amerikance, Indijce i Kineze), a hrana nije loša, ali nije ni da se čovjek njome oduševi, dakle, čisti „Medvedgrad đir“. Naručili smo platu i piva, i tu su konobari počeli „briljirati“. Inače, prilikom zaprimanja narudžbi nismo čuli ni „dobra večer“, a kad je konobar donio piva, doslovno ih je bacio na stol. Mesna plata je stigla brzo, na njoj su bili patka, kobasica, rebarca i ne znam više što točno. No, dok još nismo dovršili večeru, konobar, kojeg slobodno možemo titulirati nazivom „spodoba“ pojavio se i donio račun, da bi za tri minute došao vidjeti jesmo li platili. Kad je vidio da nismo, zamolio nas je da platimo čim prije, jer eto, zatvaraju. Platili smo krunama (manje-više može i eurima, ali je novce bolje promijeniti), a ja sam u jednoj zagrebačkoj mjenjačnici za 50 eura dobio 1300 kruna. Mislio sam kako ću u Češkoj naći nešto bolji tečaj, ali on je ipak gotovo jednak onom u Zagrebu.

Pogled na Karlov most (Foto: Vedran Jurić)



Vratili smo se doma, popili par čaša i otišli na počinak, jer sutra ipak treba prohodati kilometre i kilometre i otkriti zašto je Prag jedan od najposjećenijih gradova starog kontinenta. Probudili smo se oko 9 i 30, spremili, ubacili nešto u kljun i za sat vremena zaputili se prema gradu. Odlučili smo za početak razgledati već spomenuti Hradčany. No, kad smo došli blizu ulaza u njega, shvatili smo da bismo trebali čekati najmanje pola sata. Naime, kako se unutar njega nalazi predsjednička palača, za početak morate proći detektor metala, što stvara velike gužve. Ok, otpisali smo trenutno ovaj posjet, zaključivši kako ćemo tamo u neko kasnije doba, u popodnevnim ili večernjim satima. I jesmo, ali samo Maja i ja, koji smo neumorni hodači.

Kako smo preskočili prolaz kroz Hradčany koji znatno smanjuje put do grada, hodali smo nešto duže, pa smo došavši u sami centar, najprije sjeli na kavu (ma kakvo pivo ujutro, daj čovječe najprije kofeina). Nakon toga otišli smo zamijeniti novac, a moja topla preporuka je da ga zamijenite u ovoj mjenjačnici koja se nalazi u blizini glavnog gradskog trga, Staromestskih namesti. Naime, grad ima više mjenjačnica nego Mourinho i Ronaldo skrivene love na računima u poreznim oazama, pa dobro pazite gdje mijenjate novac. Zaboravite one s oznakama Western Union i slične, jer iako na prvi pogled imaju povoljniji tečaj, sitnim slovima stoji da je konverzija prilikom mijenjanja 28 posto, ili pak, da taj tečaj vrijedi, ako mijenjate minimalno 2 tisuće eura. Komično, ali nemojte poslije plakati, i odite u gore preporučenu mjenjačnicu gdje bi za 100 eura trebali dobiti oko 2600 do 2700 čeških kruna.

Tynsky chram - Staromestske namesti (Foto: Vedran Jurić)



Nakon uspješno pribavljenih kruna vratili smo se na Staromestke namesti, najstarijeg i najslavnijeg trga u staroj gradskoj jezgri. Ovdje su glavna stvar dvije atrakcije – Vijećnica s astronomskim satom i slavna katedrala Tnsky chram. Inače, astronomski sat datira još iz 15. stoljeća, a svaki puni sat priređuje malu predstavu. Naime, njegova vrata se otvaraju i iz njih tada izlazi 12 apostola, ali i još nekoliko likova. Iskreno, s obzirom na to da smo sličnu predstavu već vidjeli prije dvije godine u Münchenu, nije nam se dalo čekati na nju, pa smo nastavili prema katedrali, da izbliza vidimo to čudo. Čak i ako niste bili u Pragu, moguće da vam je ova crkva poznata iz bespuća interneta, jer su njena dva crna tornja zbilja fascinantna. Crkva je inače bila središte husitskog pokreta, koji je predvodio Jan Hus, sve dok nije svoj život završio na lomači.

Trg je inače prepun kućica jer se na njemu odvija i božićni sajam, kobasice se kuhaju na sve strane, a možete kupiti i ostale zgodne stvari, pa čak se i slikati s ponijima, ovčicama, janjcima i drugim milim životinjama. No, mi nismo bili baš raspoloženi za neko slikanje s životinjama, već nam je, s obzirom na to da je kucnulo vrijeme ručka, više bilo na pameti koju životinju pojesti. S obzirom na blizinu ulice Dlouha, zaputili smo se u Nase Maso.

Nase Maso (Foto: Vedran Jurić)



Dosadan i „nabrijanna hranu, s Nasim masom sam tlačio sve sudionike puta u Prag i prije nego smo došli ovdje, a kad smo već stigli, nije bilo šanse da ne odemo. Maso sam našao na Tripadvisoru, a s obzirom na povoljne cijene, ovo smo jednostavno morali isprobati. Čim smo došli primijetili smo ogromnu gužvu i očiti nedostatak mjesta, ali to nam nije nimalo smetalo, uostalom, ovdje nitko ne sjedi predugo, već pojede i ide dalje svojim putem. Kao veliki proždrljivci, naručili smo tatarski biftek, ramstek (x2, dobijete ga narezanog), kobasice i hamburger. Sve to, došlo nas je oko 600 kruna (cca 150 kuna), a na narudžbu smo pričekali desetak minuta. Kad sam kušao tatarski, shvatio sam da se ova zalogajnica/mesnica ne nalazi na Tripadvisoru tek tako na 15. mjestu od svih mjesta u gradu za jesti kojih je ukupno 4500, već je takva da se čovjek u nju naprosto zaljubi. Kad sam kušao ramstek, zapitao sam se što se to uopće nalazi ispred Naseg masa i zašto je ono „tek“ petnaesto. Nema druge nego se vratiti, pa dati šansu i onima ispred.

Siti i zadovoljni, krenuli smo dalje, prema Vaclacskim namestima, ili po naški rečeno, Vjenceslavovom trgu. Središte je to novog grada, dugačko 750 metara, a Vjenceslav s konja promatra ponosno cijeli trg. I ovdje se održava dio božićnog sajma, sve je krcato, a trg je poznat kao i mjesto velikih prosvjeda protiv okupacije zemlje od strane Sovjeta, koja se dogodila 1968., kao posljedica Praškog proljeća (pokušaj liberalizacije zemlje). Na ovom mjestu se u znak protesta protiv politike okupacije zapalio student filozofije Jan Palach, čime je postao simbol borbe Čeha i Slovaka za slobodu. Nažalost, mjesec dana nakon na istom mjestu zapalio se još jedan student, Palachov imenjak Zajic, ali je povijest ipak nekako daleko više upamtila Palacha. No, spomen-ploča obojici je postavljena na mjestu gdje su se spalili. Pomalo je, stoga, apsurdno, da tek stotinjak metara iznad, odmah ispod Vjenceslavova kipa stoji slika nedavno preminulog Fidela Castra, velikog prijatelja Sovjeta, a ljudi se skupljaju i pale svijeće za njega. Ili, možda je ta raznolikost i suština demokracije? Također, 1989., na ovom trgu došlo je do velikih otpora dotadašnjem komunističkom režimu, te je sve kulminiralo Baršunastom revolucijom koja je dovela do slobodnih izbora i biranja Vaclava Havela za predsjednika Čehoslovačke.

Vaclavkse namesti (Foto: Vedran Jurić)



Mi na trgu nismo dizali revoluciju, već popili pivo, a nakon toga ostavili svoje suputnike Mateju i Hrvoja koji su se metroom zaputili doma, dok smo mi krenuli prema pravoslavnoj crkvi Ćirila i Metoda. Ova crkva nije nešto lijepa, nije ni velika, ali je itekako slavna, i ljubitelji povijesti, posebno Drugog svjetskog rata, neće požaliti ako je posjete. Naime, u njoj su se nakon uspješnog atentata na jednog od najznačajnijih nacista Reynharda Heydricha (umro par dana nakon atentata u bolnici) skrivali atentatori Jan Kubis i Jozef Gabcik, zajedno s drugim članovim Pokreta otpora. No, kako to obično biva, jedan član otpora ih je „otkucao“ pa su nacističke snage okupirale crkvu s namjerom hvatanja atentatora i ostalih koji su se skrivali u crkvi. Nakon dugotrajne borbe, uspjeli su završiti „rat“ s pobunjenicima koji su se skrivali u kripti, a od kojih je većina na kraju zadnji metak sačuvala za sebe, ne dozvolivši pad u ruke nacista. Danas kripta služi kao mjesto sjećanja, u njoj je ispričana priča i nalaze se neke osobne stvari hrabrih atentatora, a izvana na dijelu crkve možete vidjeti rupe od metaka, koje su namjerno sačuvane kako bi podsjećale na ovaj strašni događaj. Inače, koga zanima više o ovom, preporučio bih sjajnu knjigu Laurenta BinetaHHhH“ ili noviji film „Anthropoid“.

Kubis i Gabcik (Foto: Vedran Jurić)



Odmah ispod crkve, pedesetak metara dalje, nalazi se jedno arhitektonsko remek–djelo koje se također često može naći na praškim razglednicama. Njenu izgradnju potpisuje češki arhitekt hrvatskog porijekla Vlado Milunić, a riječ je o „Plešućoj kući“, koja je sjajan primjer uklapanja modernog načina izgradnje u stari dio grada. Milunić je kuću projektirao u suradnji sa svjetski poznatim arhitektom Frankom Gehryjem i za nju pobrao brojne nagrade.

Sad smo se već i mi odlučili krenuti lagano prema doma, i to naravno, kroz dvorac, a preko najpoznatijeg praškog mosta, Karlovog. On premošćuje Vltavu, a izgradnju je inicirao kralj Karlo IV. u 14. stoljeću. Most je fascinantan, ukrašen je kipovima svetaca, a naravno da je i ovdje, običaj dotaknuti neki od kipova i zaželjeti želju. Mostom smo brzo došli do dijela koji se zove Mala Strana, i poznat je po brojnim kafićima i restoranima. Od tog kvarta put vodi prema Hradčanyima, do kojih smo ubrzo došli, prošli kroz detektor metala i otišli doma, bacivši oko na dvorac, ali potpuno ignoriravši dvije druge stvari, koje srećom, sutradan nismo ignorirali.

Karlov most (Foto: Vedran Jurić)



Budući da smo zadnji došli kupili smo potrepštine za večer (čitaj: hrana i piće) i stigli doma gdje smo dočekali zadnji dvojac, Brunu i Vedrana. Večer k'o večer, puno priče, vina i viskija što je i normalno kad se ljudi dugo ne vide, a kako smo svi već malo „ostarjeli“ nitko nije ni tražio da idemo iskušati praške diskoteke.

Subotnje jutro bilo je važno započeti bogatim doručkom, a na doručak smo, prema preporuci vlasnice stana, otišli u Cafe Zahorsky. Ponuda je ovdje bogata, ima doslovno svega, pa bi trebalo zadovoljiti i one zahtjevnije. Jaja Benedict (jaja na oko, šunka, holandski umak) koja sam ja pojeo mogu mirne duše preporučiti, a i drugi su bili zadovoljni svojim izborima, raznim sendvičima i palačinkama. Cijene skroz pristojne (mada ima i znatno jeftinijih mjesta), ali smo siti i zadovoljni otišli prema gradu.

Cafe Zahorsky (Foto: Vedran Jurić)



Ideja je ponovno bila obići dvorac, da ga vide i drugi, međutim, na ulazu u Hradčany ponovno je vladala stravična gužva. Tako da smo od tog odustali i pozvali Uber (blažen bio) koji nas je odveo do Lennonovog zida u već spomenutom kvartu Mala Strana. Zid je to, jasno, posvećen legendarnom Johnu Lennonu, ali prije svega je to zid gdje se ostavljaju poruke ljubavi i mira. Cijela priča je krenula 80–ih godina kad su Česi na njemu ispisivali političke slogane i Lennonove stihove, tako da je danas podsjetnik na stvari kakve su nekad bile.

Krenuli smo opet kao i jučer, samo ovaj put Karlovim mostom i ubrzo došli do Starog trga (Staromestke namesti), da u njegovoj ljepoti uživaju i naši novopridošli prijatelji. U blizini trga otišli smo nešto popiti i ponovno se „oduševili“ ljubaznošću praških konobara. Sjeli smo vani, konobarica je došla, „ni A, ni B“, zaprimila narudžbe, a na pitanje može li upaliti grijalicu dobili smo odgovor: „Maybe“. No, očito je „maybe“ na kraju bilo „da“ jer je njen kolega došao i upalio, a nakon desetak minuta bilo smo posluženi i pićem.

Lennonov zid (Foto: Vedran Jurić)



I tako, malo-pomalo, došla su tri, četiri sata i vrijeme ručka, pa smo se zaputili u restoran Bredovsky Dvur. Konobar koji, pak, ovdje radi je stravično namrgođen, a facijalna ekspresija je ravna onoj čovjeka kome je netom prije umrlo pola obitelji. Ni smiješka, ni izvolite, ni ništa – iskreno, čvrsto vjerujem da ugostitelji na našoj obali ne poslužuju češke turiste na ovaj način. Ovdje smo jeli korektno, na meniju se našla divljač, gulaš, koljenica, a ručak za nas šest s dva pića po glavi došao je ukupno oko 550 – 600 kuna. Pozdravili smo konobara (on nas nije) i otišli dalje.

Bredovsky Dvur (Foto: Vedran Jurić)



Nastavili smo šetnju gradom bez nekog cilja i stigli ubrzo do ulice koja se križa s Vaclavovim trgom. U Panska ulici ima svega i svačega, a u svibnju ove godine, poznati britanski lanac igračaka za djecu Hamleys ovdje je otvorio najveću trgovinu u centralnoj Europi. Proteže se na dva kata, a kad uđete unutra poželite se vratiti u djetinjstvo i žicati roditelje jer nema čega nema. Ipak, s obzirom na to da se u djetinjstvo ne možete vratiti, ako niste Benjamin Button, jedina šansa da ovdje nešto kupite, a da vam to doma koristi je da imate dijete. Predložio sam to boljoj polovici, pa smo se dogovorili, ako drugi put za par godina dođemo ovdje, s nama mora biti nasljednik ili nasljednica.

Naravno, nastavak priče, slična stvar kao i jučer. Ostali više nisu htjeli trošiti đonove cipela pa su otišli na metro (za koji karta za 30 minuta inače košta 6 kuna), a Maja i ja smo nastavili šetnju gradom. Prošli smo još jednom po centru, divili se arhitekturi i odlučili se za povratak kroz Hradčane, jer nismo još obišli Zlatnu ulicu. Tako smo ponovno prošli detektor metala i zašli u ulicu punu malih slatkih kućica, koja se naziva zlatnom jer su u njoj živjeli kraljevi alkemičari i pokušavali pretvoriti metal u zlato. Šetnja njome je besplatna (barem u 6,7 navečer) i isplati je se vidjeti. Nastavili smo put prema doma, no pomalo drukčijom rutom (Hradčany imaju priličan broj ulaza i izlaza) i odjednom se pred nama stvorilo čudo gotičke arhitekture, katedrala Sv. Vida, koju smo dan prije potpuno zaobišli i slučajno izignorirali (kao i Zlatnu ulicu). Ona je nažalost bila zatvorena, ali dojam strahopoštovanja koji dobijete samim razgledavanjem vam svakako ostaje. Inače, ona je posljednje počivalište mnogobrojnih čeških kraljeva, a nakon njenog razgleda, uz pozdrav počasnoj gardi (da, oni jadni nepomičnu ljudi) zaputili smo se prema kući.

Katedrala Sv. Vida (Foto: Vedran Jurić)



Večer je prošla kao i ona dan prije, a ja sam na počinak otišao nešto „ranije“ (oko 1) jer je sutra trebalo prevaliti gotovo 700 kilometara do Zagreba. Ujutro smo svi zajedno otišli na doručak u Budvarku gdje smo doručkovali ono što bi nekom drugom bio ručak. Ja sam pojeo narezani ramstek (da, opet) u kombinaciji sa zapečenim baquetom, i to je bio pun pogodak. A cijena smiješna – 27 kuna.

Nakon doručka došlo je vrijeme rastanka, oko podne krenuli smo za Zagreb, dok je gastarbajterski dvojac ostao još lunjati po Pragu čekajući popodnevni autobus. Pokušali su isprobati hranu u Nasem Masu, ali su nas tužna srca obavijestili da je nedjeljom zatvoreno, pa ako vas put nanese u Grad Tisuću Tornjeva nemojte i vi napraviti istu grešku.

Na putu za domovinu stali smo još netom prije granice u Freeport, veliki outlet na granici Češke i Austrije, gdje se nešto može i ubosti, ali ponuda nije sjajna, te se recimo ne može mjeriti s onom u Parndorfu u blizini Beča. Ipak, tu smo se zadržali oko dva sata i u Zagreb, progutavši kilometre i kilometre autoputa, stigli u deset i pol.

Što se troškova tiče, još se jednom pokazalo kako nema bolje kombinacije od automobila (ako vas je četvero) i Airbnba, jer nas je ovaj cijeli put s gorivom (a išli smo benzincem ne dizelašem), vinjetama i smještajem, stajao nešto više od 500 kuna po osobi. Tako da, nađite ekipu za put i pravac Prag!