Galerija
Ono što se tada događa objasnio je gospodin John William Strutt Rayleigh, engleski fizičar i nobelovac (Nobelovu nagradu za fiziku dobio je 1904. zato što je s Williamom Ramsayem otkrio argon). No, nama je sada zanimljiv zbog toga što je dao odgovor na pitanje - zašto je nebo plavo.
Rayleighovo raspršenje
Njemu u čast, taj je fenomen nazvan Rayleighovo raspršenje. Ukratko, ono opisuje kako se svjetlost raspršuje na sitnim česticama u atmosferi. I tu dolazimo do ključne stvari – kraće valne duljine (poput plave i ljubičaste svjetlosti) raspršuju se puno više nego duže (poput crvene). Plava svjetlost u spektru zapravo se ponaša kao hiperaktivac, koji se stalno se odbija od molekula i širi na sve strane. Crvena svjetlost, s druge strane, je “staloženija”, kreće se pravocrtnije i ne krivuda na sve strane.
Zato se – zbog “nemirne prirode” plave svjetlosti, ona rasprši po čitavom nebu i dolazi do naših očiju iz svih smjerova. I zato nam nebo izgleda plavo. E sad, kad smo okrivili hiperaktivnu narav plave svjetlosti, s razlogom će netko primijetiti da se ljubičasta svjetlost raspršuje i više nego plava. I to je istina, ali drugi dio odgovora na pitanje “zašto je nebo plavo?” leži dijelom - i u našim očima. Naime, mi smo osjetljiviji na plavu nego na ljubičastu svjetlost, a k tome dio ljubičaste svjetlosti apsorbira atmosfera.
Zašto su zalasci Sunca crveni?
Ali opet – zašto su onda zalasci sunca crveni i narančasti? Kad je Sunce nisko na horizontu, njegova svjetlost mora proći kroz puno deblji sloj atmosfere. Plava svjetlost se tada već “raspršila” putem, pa do nas dolaze toplije nijanse – crvena, narančasta i žuta.
To sve znači - da Zemlja nema atmosferu, nebo bi bilo potpuno crno – čak i po danu. Upravo zato je nebo gledano iz svemra – u mrklom mraku. Pa, hvala atmosferi i vječnoj igri svjetlost i zraka (ok, i čunjićima u oku) - na plavetnilu i spektakularnim zalascima Sunca!
Tamo gdje se Bosna pretvara u Hercegovinu: Čarobni prizori koji spajaju dva godišnja doba
