Fotografije radnika koji naporno rade u Bangladešu na poljima jute obišle su svijet, ali ne zbog uobičajenih prizora kako rade u teškim uvjetima nego poziraju s "biljnim perikama" u pauzi. Juta je ekonomično i ekološki održivo biljno vlakno koje se može reciklirati. Prepoznatljivo po zlaćanim nitima. No prije nego se preradi za namještaj, ukrase, obuću i odjeću, vrećice za namirnice kao što su kava i kakao, juta se prepoznaje po dugačkim zelenim stabljikama koje najbolje rastu u toploj i vlažnoj klimi s puno padalina.
Stoga ne čudi da se proizvodnja jute veže za Indiju, Bangladeš, Tajland i Pakistan. Juta je vrlo zahvalna biljka jer za uzgoj jedva da treba gnojiva i pesticida. Nakon berbe stabljike se na poseban način natapaju u vodi 10 do 30 dana kako bi bakterije razgradile tvari koje drža vlakna na mjestu. Zatim radnici ostružu vlakna i odvajaju niti. Nakon što se vlakna isperu, osuše, razvrstaju i pošalju u mlinove za jutu, dalje se obrađuju u pređu koja se zatim koristi za proizvodnju raznih proizvoda od jute.
Povijest jute seže još u doba Mogulskog carstva, kada su se u Indiji seljani odijevali u odjeću od jute. Koristili su je i Indijanci, za užad koju su potom pretvarali u sjedalice. Kinezi su pak od jute radili papir za pisanje.
British East India Company prva je počela trgovati jutom i to krajem 18. stoljeća. Škoti su pak naučili kako pređu preraditi strojevima koji su originalno namijenjeni lanu, uz neke preinake. Grubi materijal koji se prvobitno koristio s vreće, napretkom tehnologije je postajao sve finiji. Nakon pada Britanskog carstva u Indiji 1947. godine, većina trgovaca jutom napustila je Indiju, a preostale mlinove preuzeli su indijski poduzetnici.
Prednosti tog ekološkog materijala su brojne: snažan je, „diše“ i isplativ je, ali postoji i pokoja mane. Juta se lako gužva, u dodiru s vodom lako propada, a na suncu mijenja boju. No želite li napraviti uslugu jedinom planetu kojeg imamo, slobodno plastiku zamijenite jutom.
