Galerija
Maori (domaći, autohtoni), starosjedilačko stanovništvo Novoga Zelanda, imaju dugu i zanimljivu povijest koju su obilježile opasne plovidbe, brojne borbe i velika sposobnost prilagodbe. Tisućama kilometara udaljena od najbližeg kopna, Aotearoa ili Novi Zeland, bila je jedno od posljednjih mjesta na planetu koja su ljudi nastanili.
Prema legendi maorskog naroda Ngāpuhi, prvi je do Novog Zelanda stigao neustrašivi Kupe, vješt navigator koji je Tihi ocean preplovio u svome waka hourua kanuu prije otprilike tisuću godina, a slijedili su ga mnogi waka horui iz polinezijske domovine i nastanjivali različita područja nove zemlje. Polinežani su se doseljavali planski, u tri veća vala, oko 950., 1150. i 1350. godine.
Posljednji i najveći doseljenički val poznat je u legendama kako "dolazak sedam kanua velike flote". Sedam waka hourua koji su stigli u Aotearou bili su Tainui, Te Arawa, Mātaatua, Kurahaupō, Tokomaru, Aotea i Tākitimu, a od njih su nastala plemena – iwi. Zbog stoljeća potpune izolacije od ostatka svijeta Maori su razvili posebnu kulturu.
Vrijeme mira i vrijeme rata
Rano razdoblje ili arhajsko razdoblje naseljavanja Novog Zelanda obilježeno je nicanjem više manjih naselja, uglavnom na obali. Plemena su se formirala prema kanuima kojima su stigli, ali su nastajala i zbog svađa, ratova i preseljenja. Svako pleme ili iwi ima mnogo klanova ili hapua, a svaki od njih sastoji se od jedne ili više proširenih obitelji ili whānaua.
Prvi su se doseljenici hranili uglavnom tuljanima i velikom pticom moom i koju su istrijebili. Bili su vrsni lovci i sakupljači, obrađivali su i zemlju i sadili povrće koje su donijeli iz Polinezije. Pleli su ribarske mreže od lana, pravili udice od kosti i kamena, a spretno su izrađivali i zamke za šumske životinje.
Klasično razdoblje maorske povijesti trajalo je do početka 16. stoljeća i obilježile su ga prirodne kataklizme, tsunamiji i potresi, ali i sve više međuplemenskih ratova. Maorski ratnici bili su neustrašivi i snažni, a za borbu su se počeli pripremati u djetinjstvu. Koristili su tradicionalno oružje poput koplja i toljage, osnovna postrojba bila je brojala je najčešće manje od stotinu ratnika, a glavna im je strategija bila iznenadni ili napad iz zasjede.
Prije odlaska u bitku ratnici su bili na posebnom režimu prehrane, a prije samog polaska izvodio se tradicionalni ples haka. Haka nije samo ratnički ples i razne se hake izvode u raznim prilikama i s različitom svrhom – od "nabrijavanja" prije borbe i zastrašivanja u samoj borbi do pozdravljanja ili odavanja počasti, pa i one posljednje.
Haka se spominje u mnogim maorskim mitovima i legendama, a i danas hakom Maori pozdravljaju važne goste. Novozelandski ragbi tim All Blacks prije svake utakmice izvodi haku, a protivnicima vjerojatno mije svejedno dok momci urlaju na maorskom, pljuskaju se po rukama, grme, huču i belje se.
Klasično razdoblje karakteriziraju i rezbarije na kućama, putničkim i ratnim kanuima, raznim uporabnim predmetima i ukrasima koje često prikazuju maorske bogove ili događaje iz mitova i legendi. Maorska religija počiva na vjerovanju u vrhovno božanstvo Io, a štuje se i niz drugih bogova, kao i duhovi predaka.
Simbolika je prisutna i u pamtljivim maorskim tetovažama koje su označavale rang i status osobe. Muškarcu češće tetoviraju čitavo lice, dok žene tetovažu imaju samo na bradi ili bradi i usnama – ali danas samo ako govore maorski jezik. Tradicionalna maorska sela imala su zajedničku blagovaonicu i sobu za sastane ili društveni dom,
Maorska kultura do 19. stoljeća bila je isključivo usmena (i grafička), pa su se na zajedničkim okupljanjima ponavljala rodoslovlja i prepričavale legende, poput one o stvaranju svijeta i razdvajanju neba i zemlje, ili one o dobrom Mauiju koji je sjedeći na svom kaunuu (Južnom otoku) upecao stvarno veliku "ribu" - Sjeverni otok.
Susret s Europljanima
Doseljenici na Novi Zeland nisu sebe nazivali Maorima sve do dolaska Europljana. To im je ime trebalo tek da se razlikuju od pridošlica, a značilo je "obični ljudi". Prvi Europljani koje su Maori sreli bli su oni u sviti Abela Tasmana 1642. godine (Nizozemci nisu dobro prošli u tom susretu), a onda skoro 130 godina kasnije oni pak koji su stigli s kapetanom Jamesom Cookom..
U kasnom osamnaestom stoljeću Maori su se sve češće susretali europske i američke lovce na tuljane i kitolovce, kršćanske misionare, dezertere s brodova i robijaše iz Australije. Ushićenje ovim dalekim komadićem kopna malo je splasnulo nakon Boydova masakra u kojemu su Maori ubili i navodno pojeli 66 ljudi. Ipak od 1830.-ih sve više Europljana naseljava Novi Zeland, a sa sobom su osim nada i kofera, donijeli i gripu i mušketu od kojih je stradalo mnogo Maora.
U 1860-ima eskalirali su sukobi između Engleza i Maora i pretvorili su u ono što je zapad nazvao Novozelandskim ratovima, a Maori – "bijes bijelog čovjeka". Maori su u tim ratovima izgubili većinu svoje zemlje. Njihove su se tradicionalne zajednice gotovo sasvim raspale i Maori su se sve više počeli asimilirati s novim doseljenicima.
U tom je vremenu i korijen, vjerovali ili ne, novozelandske Hrvatsko-maorske zajednice. Tarara ili brzogovoreći, tako su Maori nazvali Dalmatince koji u drugoj polovici 19. stoljeća dolazili da bi vadili kauri smolu, uglavnom zbog vinske klauzule između Habsburške monarhije i Italije koja je uništila brojne dalmatinske vinograde i obitelji. Tako će vam primjerice grad Kaitaia dobrodošlicu poželjeti na maorskom hrvatskom i engleskom jeziku – tim redom.
Do 1970-ih većina je Maora živjela u gradovima, a maorski zahtjevi za očuvanje kulturnog nasljeđa i jezičnu ravnopravnost uvaženi su krajem tog desetljeća. Maorski jezik službeno je priznat 1979. godine, otvorene su dvojezične škole, TV i radijske postaje emitiraju program na maorskom, a sve se više maorski uvlači i u glazbu, film i kulturu.
Krajem 20. i početkom ovog stoljeća Maori su povratiti dosta otete zemlje, ali to je i najveći problem starosjedilaca ovih udaljenih otoka. Ali Maori su sve glasniji i u društvenom i u političkom djelovanju, pa tako ove godine u novozelandskome parlamentu sjedi čak 27 Maora (od ukupno 120 zastupnika zajamčeno je 7 mjesta za Maore).
Njegovanje maorskog kulturnog identiteta i tradicije danas je i glavni kulturni brend Novoga Zelanda, pa se brojni plesovi, običaji, ceremonije, kao i život u autohtonim selima tradicijska sela mogu doživjeti - kao u kazalištu.
Vedran Jurić o rodnom gradu: "Sad je idealno vrijeme da posjetite Zadar, roditelji s djecom, vi mu prvi dajte šansu"
