Galerija 2 2 2 2 Tarara je maorski naziv za Hrvate, zapravo Dalmatince, koji su početkom 19. stoljeća naselili sjeverni dio novozelandskog Sjevernog otoka, a onda su se tako počeli nazivati - i njihovi zajednički potomci.

U trendu Kulturološki šok Amerikanci u čudu o Hrvatskoj: "Sve je maleno, hrana je bizarna, a od zahodske mafije imamo traume" Golem grad "Posjetio sam najveći Otok zmija u Europi": Pogledajte kako izgleda mediteranska meka poskoka Mir i tišina Pogled iz spavaće sobe na drugom katu je spektakl! Kamena kuća na Visu za miran ljetni odmor

Neobična maorsko-hrvatska priča počela se ispisivati zbog političkih okolnosti u to vrijeme i teških uvjeta na koje ni jedni ni drugi nisu mogli utjecati. Dalmatinci su na Novi Zeland dolazili u potrazi za boljim i sretnijim životom u doba kada je Maorima oteta njihova domovina i njihovo pravo na sretan život.

Daleko od svih 

Bili su to mladići uglavnom iz srednje Dalmacije i s Korčule, Brača, Hvara, Lastova i Visa, a radili su težak posao iskapanja kauri smole. Kao da to nije po sebi bilo dovoljno teško, bili su diskriminirani i fizički odvojeni od kopača iz Velike Britanije i Irske, pa su tako počeli ostvarivati kontakt s jednako diskriminiranim i marginaliziranim starosjediocima – Maorima.

Maori su Dalmatince nazvali Tarara, zbog brzog i nerazumljivog govora, a danas ta riječ označava čitavu neobičnu hibridnu kulturu koja se počela i službeno, "pred Bogom" razvijati 1892. godine, kada je sklopljen prvi hrvatsko-maorski brak i kada je princeza Erina Kaaku postala supruga Andrije Kleškovića (a potom rodila i trinaestero Maurohrvatića).

Različitost i prihvaćanje

Danas ova zanimljiva kultura nastala iz zajedništva na margini živi u Maorima s prezimenima Matić, Yelash, Petričević, Dragichevich, Marinovich, Simunovich…, u Dalmatincima na kraju svijeta koji se zalažu za očuvanje i promociju maorskog identiteta, u Tarara ragbi momčadi u kojoj kršni momci očigledno "naših" gena izvode haku, u gradiću Kaitaia u kojem se namjernicima dobrodošlica izražava na maorskom, hrvatskom i engleskom, tim redom.

 I dok se o našem iseljeništvu u Americi, Njemačkoj ili Australiji istražuje i govori mnogo više, i Tarare su posljednjih desetljeća postali poznatiji. Što zbog putnika, što zbog televizije i interneta, ali svakako i zbog dvije vrijedne knjige nastale na temelju opsežnih istraživanja i osobne biografije "Tarara – Maori i Hrvati na Novom Zelandu" Senke Božić-Vrbančić i "Pioneer Dalmatian Settler of the Far North" Kaye Dragichevich.

Novi Zeland u međuvremenu je postao otvoreno, multikulturno društvo, a Tarare su prepoznati kao važan dio njegova identiteta i raznolikosti. U Aucklandu je 1999. godine podignut i spomenik Tarara zajednici koja je vrlo aktivna i organizira mnoga kulturna događanja koja slave njihovu posebnu priču, imaju jak folklor s kojim često gostuju i u Hrvatskoj, a 15. ožujka slavi se i Tarara Day kada se pjeva, kuha i govori – i maorski i dalmatinski.

  Znate li koja je rijeka najkraća u Hrvatskoj? Toliko je malena da u nogometno igralište stane - triput +0