Ako bismo mogli istaknuti životinju kojom su Europljani kroz povijest bili opsjednuti, to bi – uz orlove – sigurno bio lav. Možemo ga pronaći na brojnim grbovima, zastavama, pečatima i novcu, a i danas je simbol nekih zemalja kao što je primjerice Engleska. U politici je korišten kao simbol snage, ponosa i hrabrosti, pa nije ni čudo što se često susrećemo s njim proučavajući povijest europskih dinastija.
No, kada se osvrnemo na europski teritorij, uočit ćemo da na njemu baš i ne žive lavovi. Otkuda tolika fascinacija životinjom koju je malo tko zapravo mogao i vidjeti za života? I jesu li lavovi možda ipak hodali europskim tlom?
Od engleskih špilja do balkanske literature i Aristotela
Prvi fosil lava iskopan je u južnoj Njemačkoj početkom 19. stoljeća, a pretpostavlja se kako je star između 191 tisuću i 57 tisuća godina. Za mnoge je znanstvenike ovo bio trenutak u kojem su uzviknuli „A takooo dakle…“ – jer, do tada je većina Europljana lavove poznavala samo iz antičke grčke literature.
Primjerice, u slavnoj Ilijadi čak su opisane različite vrste lavova, a sam Aristotel ostavio je iza sebe zapise o rasprostranjenosti, ponašanju, pa čak i uzgoju i anatomiji lavova.
Kada su znanstvenici 1978. godine u grčkom gradiću Tirint otkrili kost iz lavlje pete, stvari su polako počele sjedati na svoje mjesto, no onda su pak proveli idućih nekoliko desetljeća pod upitnikom: jesu li to bili pripitomljeni lavovi, uvezene relikvije ili baš „naši naši“ lavovi?
S vremenom se broj nalazišta povećao i ostaci lavova pronađeni su diljem Bugarske, Mađarske, Ujedinjenog Kraljevstva, Španjolske, Italije, Portugala, Poljske, Češke, Rusije... Dio znanstvenika zaključio je da je sad već riječ o prevelikom broju kostiju da bismo govorili o uvezenim lavovima.
Za neke vrste procjenjuje se kako su živjele na europskom tlu do prije 9 tisuća godina (u Italiji), a neke kosti na području Balkana stare su tek između 3 tisuće i 5 tisuća godina. Sad još više imaju smisla starogrčka mitologija i spisi koji spominju mitove o lavovima, poput onog o Nemejskom lavu koji je živio u peleponeskom gradu Nemeji.
Ujedinjeno Kraljevstvo, koje i danas koristi lava za simbol – a čak i najveći amateri za povijest znaju lavove iz najboljih engleskih pubova ili nogometnih klubova, imalo je tzv. špiljske lavove. Bili su nešto veći od današnjih afričkih lavova, imali su manju grivu (ili ju uopće nisu imali), repovi su im bili čupavi, a neki su čak imali i slabe pruge po tijelu. Oni su izumrli prije otprilike 13 000 godina, što se na povijesnoj crti u odnosu na danas može smatrati treptajem oka.
Gdje je pukla ljubav Europe i lavova?
Za izumiranje lavova u Europi djelomično su krive klimatske promjene koje su nas lišile brojnih sisavaca: lavova, mamuta, nosoroga, bizona, hijena i drugih. Osim promjena temperature za izumiranje lavova kriv je, čini se, i čovjek. Naši preci bili su lovci, pa su tako lov, ratovi i činjenica da su stajali ljudima na putu, koštali lavove života. Uz to, bile su prisutne i razne bolesti.
Ova veličanstvena životinja danas je u Europi svedena na izložbeni primjerak u zoološkom vrtu, a tužna statistika potvrđuje da čak i oni lavovi kojima se divimo na azijskom i afričkom kontinentu – također izumiru. Točnije, broj im se smanjuje, i to ponovno iz istih razloga kao nekad…
