Galerija
Nepoznati junak
William Tell u švicarskoj je tradiciji opisan kao vješt strijelac samostrelom koji je početkom 14. stoljeća prkosio habsburškoj vlasti. Prema legendi, austrijski namjesnik u Altdorfu, Albrecht Gessler, postavio je svoj šešir na gradski trg i naredio građanima da mu se poklone kao simbolu lojalnosti. Tell je to odbio, zbog čega je uhićen i za kaznu je morao pogoditi jabuku na glavi svojega sina Waltera – ako promaši, obojica će biti pogubljeni. Švicarci i dan danas pričaju da je tog 11. studenoga 1307. William iz jednog hica prepolovio jabuku. Drugu strijelu je navodno namijenio Gessleru.
Razjareni namjesnik dao ga je odvesti brodom prema Küssnachtu, ali nakon oluje Tell je uspio pobjeći i ondje ubiti Gesslera. Taj je čin, prema predaji, potaknuo ustanak koji je doveo do oslobođenja Švicarske od Habsburgovaca i postao simbol borbe za neovisnost. Ipak, povjesničari nisu pronašli dokaze da je Tell doista postojao te ga mnogi smatraju legendarnim, a ne povijesnim likom – premda u Švicarskoj i dalje zauzima mjesto nacionalnog junaka.
Kiša samoubojica
"Dostigli smo najveću razinu komfora i napretka u povijesti čovječanstva. Mi u Americi bliži smo konačnoj pobjedi nad siromaštvom nego bilo koja druga zemlja u povijesti", izjavio je na svojoj inauguraciji 31. predsjednik SAD-a Herbert Hoover u ožujku 1929. godine. Jedva šest mjeseci kasnije, krahom njujorške burze, započela je najveća ekonomska kriza dotad, koja je osim američkog pogodila i europsko i svjetsko tržište. Simboličkim početkom krize ili, kako se na engleskom naziva - Velike depresije smatra se 24. listopada, dan koji je u povijesti postao poznat kao Crni četvrtak. Bio je to prvi dan višednevne panike koja je rezultirala naglim padom cijena dionica američkih tvrtki – gubitci nastali samo toga dana brojili su se u ciframa s jako puno nula. Iako su se već isto poslijepodne sastali najmoćniji bankari kako bi pokrpali problem – samo su ga nakratko odgodili. Nakon nešto mirnijeg petka i subote, uslijedili su Crni ponedjeljak i Crni utorak, 28. i 29. listopada, koje je također obilježila masovna rasprodaja dionica na njujorškoj burzi.
Do utorka je izgubljeno oko 25 milijardi dolara – što bi danas bilo oko 400 milijardi. Pred burzom se okupila uznemirena gomila, policija je nastojala uvesti red, a nesretni investitori su navodno od nemoći skakali kroz prozore u sigurnu smrt. Slika brokera koji skaču s nebodera nakon sloma burze duboko je ukorijenjena u kolektivnoj svijesti. Međutim, statistike pokazuju da stopa samoubojstava u listopadu 1929. nije bila viša nego inače, a čak je bila niža nego u nekim prethodnim mjesecima. Ne postoji nijedan potvrđen slučaj samoubojstva na Wall Streetu toga dana.
Neka jedu kolače
Marija Antoaneta, kontroverzna francuska kraljica u vrijeme Francuske revolucije, kći Marije Terezije, i supruga francuskoga kralja Luja XVI. nije bila dorasla ozbiljnoj društvenoj krizi, a zbog svoje lakomislenosti prozvali su je Austrijankom. Iako ju je većina Francuza mrzila, Marie Antoinette je zapravo bila svjesna patnje svog naroda. Često je donirala u dobrotvorne svrhe i zalagala se za ekonomske reforme, što ovu kampanju ocrnjivanja čini još nepravednijom.
Navodno je, kada su joj rekli da francuski narod umire od gladi, izjavila: "Neka jedu kolače", čime je dokazala svoju neosviještenost. Ova izjava postala je simbol bezosjećajnosti aristokracije i jedan od povoda za Francusku revoluciju, jer su seljaci shvatili koliko ih vladajuća klasa prezire.
No po svemu sudeći, ta tvrdnja najvjerojatnije nije istinita. Izraz se može pratiti unatrag do knjige iz 1765. godine, što je 24 godine prije Francuske revolucije – kada je Marija Antoaneta imala samo devet godina i tada još nije ni bila u Francuskoj. Unatoč tome, kada je pisac Alphonse Karr 1843. godine pripisao citat kraljici, francuski narod je bez razmišljanja povjerovao. Vjerojatno zato što je bila rastrošna, što je dodatno pogoršalo financijsku krizu.
Nepobjedivi Spartanci?
Iako je Sparta nakratko bila moćna vojna sila, popularna percepcija Spartanaca kao neustrašivih ratnika je prenaglašena. Iako su bili iznimni borci i rijetko su se predavali, postojali su slučajevi u kojima su gubili bitke i povlačili se. No, istina je rijetko kad popularna. Mit o spartanskoj snazi služio je kao sredstvo za širenje straha među neprijateljima i opstao je čak i nakon propasti njihove moći. Stanovništvo Sparte činile su tri glavne skupine: punopravni građani, spartijati, bili su vojnici, lovci i zemljoposjednici, perijeci su bili obrtnici i trgovci, a heloti državni robovi, koji su vladajućemu sloju obrađivali zemlju.
Spartanci nisu bili nježne dušice niti su pokazivali interes za poeziju i filozofiju, poput ostalih Grka. Umjesto toga, razvili su strogi vojni sustav. Dječake bi u dobi od sedam godina odvajali od obitelji i podvrgnuli ih grubom vojnom drilu. Život u spartanskim uvjetima značio je oskudne obroke i napornu svakodnevicu. S dvadeset godina Spartanci su postajali profesionalni vojnici, a vojnu službu su napuštali tek sa šezdeset godina – ako bi preživjeli do tada. Usprkos ratničkoj kulturi, Sparta nije dugo opstala. Doživjela je težak poraz u bitci kod Leuktre 371. pr. Kr., a godinu dana kasnije napadnuta je i oslabljena oslobađanjem helotskih robova, što je značilo početak njezina kraja. Istina je da Sparta nije bila prepuna nepobjedivih ratnika.
Marsovci dolaze...
"Dame i gospodo, prekidamo naš glazbeni program radi izvanrednih vijesti Intercontinental Radio Newsa. Dvadeset minuta prije osam, prema središnjem vremenu, profesor Farell s opservatorija Mount Jennings uočio je nekoliko eksplozija zapaljivog plina koje su se pojavile u pravilnim razmacima na Marsu. Spektroskop je pokazao da je zapaljivi plin vodik i da se kreće prema Zemlji velikom brzinom." Tim riječima počela je radijska drama koju je režirao i izveo 23-godišnji Orson Welles.
Radijska emisija Rat svjetova (The War of the Worlds) bila je adaptacija istoimena romana H. G. Wellsa iz 1898. godine, a emitirao ju je CBS Radio Network uživo 30. listopada 1938. godine u 20 sati.
Emisija koja je prikazana dan uoči Noći vještica navela je slušatelje da pomisle kako je u tijeku invazija Marsovaca. Mediji su zatim dodatno digli prašinu bombastičnim naslovima poput: "Radijska drama izaziva paniku; Marsovci napadaju!", "Podvala Orsona Wellesa: Panika obuzela slušatelje", "Histerija izazvana Wellesovom fiktivnom invazijom Marsovaca", "Strah obuzima Ameriku: Wellesova radijska emisija izazvala kaos". Dugo se vjerovalo da je emisija izazvala masovnu paniku. No novija istraživanja pokazuju da je manje od 2% slušatelja radija u to vrijeme slušalo tu emisiju, a nema dokaza o masovnoj histeriji. Čini se da su novine, zabrinute zbog rasta popularnosti radija, napuhale priču.
Svjetsko čudo u opasnosti: Sporni aerodrom koji mijenja lice Svete doline
