Galerija
Iako nam na spomen riže prvo na pamet padne Kina, itekako zanimljivu povijest ove žitarice ima i Italija. Da bismo vas upoznali s njom, donosimo tekst objavljen na portalu CNN.
„Riso Amaro“, u prijevodu „Gorka riža“, neorealistični je film koji je proslavio Silvanu Mangano. U njemu glumica u kratkim hlačicama gaca kroz vodu i hrva se u blatu. U filmu se nekoliko kriminalaca infiltrira u rižina polja talijanske regije Pijemont i organizira pljačku riže.
Iako su Talijani majstori u tome da u svakodnevne poslove dodaju dozu seksepila, film je u fokus stavio ovu djelatnost o kojoj je malo tko uopće razmišljao. Naime, svakog ljeta od svibnja do srpnja sve do 60-ih godina prošlog stoljeća tisuće žena iz radničke klase putovale bi do doline rijeke Po i tamo radile na rižinim poljima.
Bio je to izuzetno težak posao. Počinjale bi s radom rano ujutro i radile do popodneva u pognutom položaju. Cijeli dan bile bi do koljena u vodi, izložene jakom suncu, a među brojnim opasnostima posebno se isticala malarija.
Navodno je glumica Silvana Mangano, dok se pripremala za ulogu u filmu, izjavila: „Osam sati dnevno u ovom položaju? Ne bih to radila ni za milijun dolara!“
Povjesničari ističu kako uloga tih žena nije bila samo u prehrani nacije. Uglavnom se radilo o lijevo orijentiranim osobama koje su na taj način protestirale protiv fašističke vlasti. Osim toga, skrivale su partizane i prenosile poruke i na taj način sudjelovale u pokretu otpora.
U poslijeratnom vremenu njihove se zasluge nisu posebno naglašavale. Muškarci su uglavnom pobirali lovorike, a žene su preskočene iako je njihova zasluga bila značajna.
No kako je uopće došlo do toga da je jedna žitarica iz Kine odigrala važnu ulogu u talijanskom antifašističkom pokretu?
Rižu su stari Rimljani koristili kao začin, a tek u 15. stoljeću postoje prvi zapisi o uzgoju riže na prostorima Italije, prvenstveno u Lombardiji i okolici Milana. „Rižin pojas“ nalazi se uz rijeku Po. Italija je ubrzo postala najveći europski uzgajivač riže, a ostala je to i dan-danas, 600 godina kasnije.
U 19. stoljeću jezuitski svećenik otac Calleri vratio se iz misije s Filipina sa sjemenkama 43 različite sorte riže koje je tamo ukrao. Po povratku u Pijemont grof Camillo Benso di Cavour odmah je naredio da se stvori sustav navodnjavanja i počnu uzgajati nove sorte riže, a kasnije je postao i prvi premijer ujedinjene Italije.
No njegov sustav navodnjavanja nije ni prvi ni najpoznatiji. Godine 1482. obitelj Sforza za kreiranje sustava navodnjavanja rižinih polja angažirala je Leonarda da Vincija! Trgovina rižom bila je više od biznisa, na njoj su se bazirale i mnoge političke odluke u renesansi.
Sjeverni Talijani prigrlili su rižu kao jednu od glavnih namirnica u svojoj kuhinji te se danas diče vrhunskim rižotima. Zanimljivo je i to da je rižoto relativno kasno uvršten u tradicionalna talijanska jela s rižom. Današnji tip rižota razvijen je tek u 19. stoljeću.
U prošlom stoljeću Talijani su razvili svoje idealne sorte riže. 1945. pojavila se riža carnaroli, nazvana prema svom kreatoru Emilianu Carnaroliju. Arborio i vialone nano, sorte bogate škrobom, također su vrlo popularne za pripremanje rižota jer njihov škrob daje posebnu kremoznost jelu.
Povijest talijanske riže uvelike su ipak obilježile radnice u rižinim poljima, takozvane „mondine“. Kako su uglavnom bile sezonske radnice, spavale su u velikim spavaonicama s po 200 žena, a neke od tih prostorija danas su pretvorene u muzeje. Mnoge od njih sa sobom su vodile i djecu koju su dojile u pauzama od posla. Plaćane su u šalicama riže. Lijevo orijentirani političari uglavnom su bili vlasnici rižinih polja. Mnoge mondine bile su članice lokalne komunističke partije.
Iako je njihov posao bio težak i opasan, preživjele mondine sa sjetom se sjećaju dana provedenih na rižinim poljima. Sjećaju se osjećaja solidarnosti i ujedinjenosti. Tijekom rada često su pjevale te i danas postoje zborovi mondina na sjeveru Italije. Potreba za njima polako je prestala pojavom pesticida i mehanizacije u 60-im godinama. Ni taj proces nije prošao bez borbe, mnoge su radnice protestirale zbog gubitka posla.
Film „Riso Amaro“ iako je hiperseksualizirao radnice u rižinim poljima, ipak je skrenuo pažnju na teške uvjete u kojima su radile i prikazao njihove zasluge za to što danas imamo priliku uživati u vrhunskim kremastim talijanskim rižotima.
