Cezarova salata jedna je od najpopularnijih na svijetu i danas se u brojnim varijacijama može pronaći bilo kuda da krenete. Originalna Cezar salata bila je zamišljena kao finger food koji se sastoji od lista zelene salate, jaja, krutona, parmezana i posebnoga umaka s češnjakom, jajem i inćunima. Zapravo, za ovo se predjelo točno zna kada je i gdje nastalo… i nema nikakve veze s Julijem Cezarom ili bilo kojim drugim rimskim imperatorom. Autor ove omiljene salate je talijanski imigrant Cesare Cardini (koji se kasnije preimenovao u Caesara), koji je otvorio restoran u San Diegu početkom 20. stoljeća, ali zbog prohibicije promet je bio nikakav, pa ga je s bratom Alessandrom odlučio preseliti u Tijuanu.
To se pokazalo odličnim poslovnim potezom, Amerikanci su Caesar's Restaurant posjećivali u čoporima, a vikendom je bilo gotovo nemoguće dobiti mjesto. Na Dan nezavisnosti 1924. godine zalihe su se u kuhinji ispraznile, pa da spasi stvar Cesare je sam pripremio jelo za goste od onoga što je našao. Od same je pripreme napravio show, a krcati restoran napeto je pratio kako na list salate slaže jaja i kockice preprženog kruha, riba parmezan i na karaju kreaciju zalijeva umakom od češnjaka. Gosti su ga nagradili pljeskom, a salatu je, kao uostalom i restoran, nazvao po sebi, odnosno imenom koje je dobio u Americi – Caesar. Salata koja se jede prstima i umače u umak brzo je postala hit. Više o salati Cezar pročitajte ovdje.
Najpopularniji šampanjac
Već samo ime regije Champagne daje dojam da se radi o elitnim večerama, putovanjim i zdravicama. Jedino područje na svijetu koje može proizvoditi šampanjce, sve ostalo su pjenušci, doista može biti mjesto kamo bogati odlaze umrijeti, utopliti se u raskošnim dvorcima. No, ne dopustite da vas to uplaši. Ako samo malo istražite regiju vidjet ćete da možete uživati u njoj po cijenama pristupačnim za svakog putnika. A to vrijedi posebno ako se odlučite lutati vinogradima sjeverne Francuske i uživati u najboljim svjetskim šampanjcima. Jedan od najpopularnijih šampanjaca svakako je Dom Perignon, a česta je zabluda da to pjenušavo piće naziv duguje svojem tvorcu.
Dom Pérignon je nazvan po benediktincu Dom Pierreu Pérignonu, koji je imao veliki utjecaj na razvoj pjenušaca u vrijeme kada su se uglavnom proizvodila stolna vina, ali nije ga izumio. Vino koje je proizvodio bilo je fermentirano i imalo je mjehuriće, ali nije bilo gazirano kao danas. Tek su Francuzi u 19. stoljeću osmislili tehniku kojom su to učinili kako treba. Navodno Perignon slavu duguje jednom drugom benediktincu, Dom Groussardu koji je na sva usta hvalio Perignona kako bi privukao pažnju. Povijest o svećeniku koji je razvio šampanjac nadahnula je Engleza Laurencea Venna dati ime vinu Dom Pérignon, a prva boca potječe iz 1921. godine.
Marko Polo i njegova tjestenina
Prema popularnoj priči, Marko Polo, jedan od najvećih istraživača u povijesti, uvezao je tjesteninu u Europu, posebno Italiju, sa svojih putovanja u Kinu. Međutim, tradicionalno jelo navodno je stiglo u Italiju već krajem 9. stoljeća, kada su Arapi iz Libije osvojili Siciliju - gotovo četiri stoljeća prije nego što je Marko Polo uopće bio rođen.
Zanimljivo je i da su popularni špageti koji su danas dugi otprilike 25 do 30 centimetara u prošlosti bili i puno duži. O porijeklu špageta pričaju se mnoge priče. Privi pisani podaci datiraju iz 5. stoljeća, a vezani su uz Talmud, odnosno najsvetiju knjigu Židova u kojoj se spominje kuhanje tjestenine u vrućoj vodi.
Drugi pak ističu da proizvod vrlo sličan ovome jeo u Kini još za vrijeme dinastije Han koja je vladala od 2. stoljeća prije Krista. Uistinu, kineski rezanci uvelike nalikuju na špagete, no za razliku od onih talijanskih nešto su tanji. Pšenično brašno je glavni sastojak talijanskih špageta, no kineski se rezanci mogu sadržavati i rižino brašno, krumpirov škrob ili kanu. Rezanci su iznimno popularni u većem dijelu Azije, a ovisno o zemlji varira i njihova debljina, izgled te sastav.
Istina o Coli
Coca Cola je jedno od najpoznatijih pića na svijetu, a nastala je još 1886. godine. Priča se da je Coca Cola ime dobila zbog svoja dva sastojka: orašastih plodova i kokaina. Neki izvori otkrivaju da je Coca Cola u počecima sadržavala mali udio te droge, ali to nije istina. Iako je točno da je omiljeni bezalkoholni napitak neko vrijeme sadržavao listove koke, njime se nitko nije mogao nadrogirati. Uostalom, John Stith Pemberton Coca Colu je napravio kao alternativu alkoholu pa kokain ne bi bio logična zamjena.
"Coca-Cola Company procjenjuje da je početkom 1890-ih godina čaša Coke sadržavala devet miligrama kokaina izvučenog iz listova koke, koji su sirovina iz koje kokain dolazi. To je prilično mala količina, s obzirom na to da tipična količina kokaina u dozi obično sadrži 50 mg. Listovi koke nisu isto što i kokain. Na kraju krajeva, legalni su i uobičajeni u mnogim zemljama Južne Amerike, iako su ih zemlje poput SAD-a zabranile. Ideja da su obožavatelji gaziranog pića u viktorijansko doba bili "high" zbog svojih pića nije točna“, piše Listverse.com.
Biljne zamjene za meso
Vrijeme kada su vegetarijanci u restoranima mogli birati između sparušene salate i grillanog povrća srećom sve češće odlazi u ropotarnicu povijesti, a na sve više mjesta se može pojesti i odličan veganski meni. No biljne zamjene za meso nisu nastale zbog ljudi koji ga izbjegavaju nego iz čiste nužde.
Tijekom Prvog svjetskog rata, kada je vladala glad, gradonačelnik Kölna Konrad Adenauer je smislio pristupačnu alternativu mesu kojeg je nedostajalo. Spojio je soju s ječmom, rižom i kukuruzom u Kölner Wurst koja nije bila popularna, ali je bila jestiva i mogla je nahraniti vojnike. S vremenom su bezokusne kobasice zamijenile ukusnije alternative mesu.
5 vrsta hrane koju ne bismo trebali kupovati u supermarketima
