U istočnom gorju Papuanske Nove Gvineje, smjestilo se zanimljivo pleme koje tjera strah u kosti svima onima koji ih nikada nisu upoznali. „Ljudi od blata“ ili Holosa, što u doslovnom prijevodu znači duh, poznati su po svojim jezivim glinenim maskama ukrašenim svinjskim zubima i školjkama.

Ovo geografsko područje je poznato po brojnim plemenima čiji običaji, navike i rituali izazivaju veliko zanimanje okoline. Nekoliko generacija kroz povijest, Asaro pleme je bilo ugroženo i uplašeno. Njihovu sigurnost svakodnevno je ugrožavalo jače pleme i bili su na rubu propasti. Rat ih je gotovo uništio.

U tom trenutku nemoći i jada, jedan je starješina usnuo san u kojemu je vidio zastrašujućeg sivog duha. Sljedećeg jutra se probudio s briljantnom idejom: Napravio je masku koja podsjeća na strašnog duha iz njegovih snova.

Kada su neprijatelji ponovno napali njihovo selo, starješina je skočio ispred njih s glinenom maskom na glavi, a neprijatelji su od straha pobjegli i nisu se više vratili. Mislili su da su naišli na duhove ljudi koje su ubili u prošlosti i da ih sad sustigla krvava ruka sudbine.

„Prazne osobe ne zaslužuju opstanak na ovome svijetu“

Od trenutka kada je Asaro Mudmen spasio svoje pleme, njihova je glavna životna filozofija da se snaga javlja iz ljudske mašte koju trebamo konstantno razvijati. Ljudi koji ne rade na svojoj mašti, prazne su osobe koje ne zaslužuju opstanak na ovom svijetu. Pomalo ekstremno, smatrat će mnogi, ali ovakvo viđenje svijeta, jedini je razlog zbog kojeg se Asaro još uvijek drži.

Kreativnost ovog plemena, vidljiva je i u njihovom svakodnevnom životu. Vrijeme provode tako što čuče na tlu i rukama valjaju vlažne glinene kuglice kako bi dobili oblik tankih kobasica. Zatim prave razne oblike koji im služe kao ukrasi, ali i kao rekviziti u svakodnevnom životu. Oni su samouki kipari koji sami za sebe smatraju da su talentirani umjetnici.

James Michael Dorsey, istraživač i nagrađivani pisac, proveo je jedno vrijeme u njihovom selu. Upoznao je lokalnog stanovnika Kowu, koji mu je priznao da je „priča za turiste“ podosta drugačija od njihovog stvarnog života. Primjerice, malo tko zna da u njihovom plemenu ne postoje blatne žene. Sve do sredine 20. stoljeća, bila je uobičajena plemenska praksa kopljima hvatati svinje, ali i žene.

Kopljima na svinje i – žene?

Trebalo je puno vremena i truda kako bi se ugasila ova mračna kulturna praksa. Asaro nema poglavicu, nego predsjednika pa sami za sebe smatraju da su društveno i politički napredniji od svojih susjeda. Tadašnji predsjednik plemena, Ruipo Okoroho, prekinuo je ovo kulturno nasilje tako što je od svog plemena napravio turističku atrakciju.

Na taj način je otvorio običaje prema svijetu pa su tragični rituali postali vidljiviji i bilo ih je lakše spriječiti. Asaro je od 1957. počeo svoje maske izlagati na festivalima. Jedan od tih festivala je i Sing-Sing, koji je zaživio do danas i mjesto je različitosti i tolerancije, gdje brojna plemena pokazuju svoju kulturu, običaje, glazbu i ples.

Dorsey je rekao da je jednom prilikom probao masku staviti na lice. Bila je toliko mala da je svoj „zapadnjački nos jedva ugurao unutra“. Bila je i izrazito teška pa se u trenutku preznojio. Kowa mu je ispričao da ne postoje dvije iste maske. Svaka maska je odraz mašte umjetnika koji ju je u tom trenutku radio.

Sjedeći s Kowom, nastavlja Dorsey, obuzela ga je neka posebna milost. Kowa je imao toliko graciozne, gotovo ženstvene pokrete, da se Dorseyu činilo da gleda neku vrstu baleta.

Iako je Kowa razgovarao sa mnom dok se igrao s glinom, mogao bih reći da je on zapravo na nekom drugom mjestu. Osjećao sam da njegovi preci upravljaju njegovim rukama kao da je lutka na koncu, govori Dorsey.

Svakodnevni život plemena Asaro

Stanovnici plemena Asaro, kuće grade u kružnom i pravokutnom obliku. Kuće su izrazito niske, a krovovi visoki. Izgledaju poput hobit kućica kakve možemo vidjeti u popularnim filmovima.

Raspored u kućama je otvoren pa spavaju, jedu i druže se u istom prostoru. Jedino im je kuhinja smještena vani kako ne bi došlo do požara. Nažalost, zbog sve raširenijeg turizma, njihove tradicionalne kuće se sve rjeđe grade, a zamjenjuju ih moderne nastambe namijenjene gostima.

Najčešće jedu tradicionalnu hranu. Jedan od glavnih specijaliteta plemena Asaro je „Wet Mumu“, kukuruz na pari uz dodatak batata i zelja, s piletinom ili svinjetinom. „Mumu“ je njihova zemljana pećnica, koja je zapravo plića jama sa slojevima drveta i stijena.

Kako drvo gori, kamenje se zagrijava i pada na dno jame. Nakon što drveće izgori, hrana pada na kamen, a gotovo jelo se umotava u lišće i poslužuje.

Veliku važnost pridaju svadbenim ceremonijama. Običaj je da mladoženja kupi svoju mladenku. Platiti može novcem, hranom, stokom ili drugim vrijednim darovima.

Mladenkina obitelj nakon svadbe ima obavezu brinuti se o mladoženjinoj obitelji. Oni cijene svoje običaje i uživaju u njima. Dorsey kaže kako je prekrasno vidjeti spojene obitelji kako poslije ručka razvijaju kreativnost dok u zajedništvu oblikuju glinu.

Dok mnogi plemenski ljudi koriste blato za ratovanje, Asaro ga koriste kako bi izbjegli sukobe. Iako na prvu zastrašujući, oni su zapravo topli ljudi koji se kreativnošću i maštom već godina bore protiv neprijatelja. Maske su samo prividno oružje koje ih održava na životu, njihova snaga uma je zapravo glavni razlog zašto su do danas jedno od najstarijih i najposebnijih plemena na svijetu.

U videu možete pogledati svakodnevni život plemena Asaro Mudmen. 

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju