Kolumbija ima problem s rastućom populacijom nilskih konja, a za sve je kriv Pablo Escobar – panični su natpisi koji se mogu pročitati u lokalnim, ali i stranim medijima. 

Možda ih ne biste očekivali vidjeti u Kolumbiji (doduše, tko bi očekivao da će ih uopće biti previše i da će krivac biti Escobar?), no možda ih za svoga putovanja baš i sretnete.

U Kolumbiji prije tridesetak godina nije bilo nilskih konja, no onda se dogodio Pablo Escobar – kolumbijski gangster i narkodiler, vođa narkosindikata mafijaških obitelji, Medellinskog kartela.

Novac koji je stekao uvrštava ga u najbogatije kriminalce u povijesti, a doveo ga je i do naslovnice Forbesa. Fascinantne količine novca koje je „obrnuo“ dovele su do bizarnih radnji: tako mu je, primjerice, trebalo čak dvije tisuće dolara mjesečno samo za gumice kojima je špilove novčanica držao urednima. A jedan od njegovih ekstravagantnih hobija bile su egzotične životinje.

Na luksuznom imanju „Hacienda Napoles“ posjedovao je privatni zoološki vrt, u koji je švercao brojne životinje iz drugih zemalja: antilope, slonove, žirafe, ponije, egzotične ptice… I nilske konje.

Pablo je ubijen u policijskoj potjeri 1993. godine, a nakon njegove smrti cijelo imanje je zanemareno. Troškovi održavanja zoološkog vrta bili su preveliki za gradske vlasti, stoga su životinje donirane kolumbijskim zoološkim vrtovima.

Ipak, četiri nilska konja su pobjegla i preselila u obližnje rijeke. Nitko nije previše mario jer se pretpostavljalo da će izumrijeti. Nisu znali da je riječ o invazivnoj vrsti, a Pablo se, srećom, pobrinuo da budu muško-ženski parovi.

La vida loca u Kolumbiji

Četiri bjegunca u međuvremenu su okusila čari života na slobodi (kakav gazda, takvi nilski konji) i razmnožila se. Paše im kolumbijska klima, nemaju mnogo prirodnih neprijatelja, a rijeke imaju mnoštvo plićaka idealnih za ove ljenivce, koji se samo odgurnu s obale u vodu i plutaju.

Čak i njihov seksualni život ovdje počinje u ranijoj dobi nego kod nilskih konja u Africi, a ističe se i nilski konj zvan El Viejo (Starac) koji ima vlastiti harem i ne dozvoljava približavanje.

Danas ih je više od stotinu, a svoj teritorij proširili su na čak 13.500 kvadratnih kilometara. Pretpostavlja se da bi kroz deset godina njihov broj mogao narasti i do 1400.

Zbog njihovog kriminalnog podrijetla dobili su nadimak „kokainski nilski konji“ (cocaine hippos). A baš poput Escobara, narušavaju prirodni balans svojom pojavom. Njihov „odlazak na WC“ uzrokuje kemijske promjene u vodi i ugrožava riblji svijet.

Prijedlog da ih se vrati ili proda natrag u Afriku pao je u vodu – nova generacija nilskih konja više nisu „Afrikanci“ jer su se prilagodili novim uvjetima. Sterilizacija je skupa (košta desetke tisuća dolara) i nepraktična.

Pablovi nilski konji postali su i turistička atrakcija, zbog čega lokalni stanovnici nemaju interesa za prijedlozima znanstvenika da se njihov broj postepeno smanji. Štoviše, djeca u osnovnoj školi kraj Haciende se igraju s njima, a stanovništvo je razdragano kad ih vidi.

Kada je prvi nilski konj ubijen i kada je u medijima osvanula fotografija uniformiranih muškaraca nad njegovim tijelom – bio je to i zadnji ubijeni nilski konj. Javnost je bila bijesna, a kada je iz Ministarstva okoliša stigao prijedlog o njihovoj kastraciji, uzvratili su prosvjedom i porukom: „Kastrirajmo političare!“

Problemčić s ovim naizgled slatkim životinjama jest i taj što mogu postati teritorijalni i agresivni. No, dok u Africi predvode u broju životinjskih napada na ljude, kao u inat, u Kolumbiji nije zabilježena nijedna smrt ili teža ozljeda uslijed susreta s njima. Ako išta, nekoliko pokušaja napada na ribare dovelo je do smanjenja broja ilegalnih ribiča.

Rješenje još uvijek nije postignuto: vlasti žele uloviti i eliminirati nilske konje, dok ih velik dio lokalnog stanovništva obožava i štiti. Na koga li samo ova ironija podsjeća…

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju