Da je Francuska zemlja zaljubljenih i romantika, to je već stara predodžba. No, da su Francuzi u ljubavi otišli i korak dalje – malo manje ljudi zna. Naime, ovo je jedna od rijetkih zemalja u kojoj ne vrijedi „dok nas smrt ne rastavi“, jer smrt nije prepreka sklapanju braka. Pomalo bizarno, ali istinito.
Postoje rijetki slučajevi u kojima francuska država odobrava sklapanje posthumnog braka. Ovo pravo korišteno je u Prvom svjetskom ratu kako bi nesuđene supruge poginulih vojnika mogle koristiti njihove ratne mirovine i službeno potvrditi očinstvo nad djecom.
Gradnja brane pokrenula je neobičnu inicijativu
Ipak, pravo na posthumni brak institucionalizirano je zapravo 1959. godine. U to doba je nedaleko od južnog grada Frejus građena brana koja je trebala regulirati tok rijeke Reyran. Riječ je o veoma promjenjivoj rijeci koja tijekom ljeta potpuno presuši, a zimi podivlja.
Branu je podignuo ugledni i iskusni arhitekt, no već prvih godina uočeno je kako brana na nekim mjestima popušta. Iste godine napadale su obilne kiše i u prosincu su se zidovi brane urušili pod težinom vode. Katastrofa je zadesila cijelo mjesto kada je divlja rijeka progutala kuće i naselja.
U ovom tragičnom događaju poginulo je 400 ljudi, a 7000 njih ostalo je bez doma. Kada je predsjednik De Gaulle posjetio mjesto, prišla mu je mlada trudna djevojka koja je ostala bez svog partnera i tražila dozvolu da se bez obzira na sve – uda za svog nesuđenog supruga.
U roku od mjesec dana donesena je odluka da ubuduće može doći do posthumnih brakova nakon što se dobro sagledaju sve činjenice i okolnosti. Danas se ovo ne odvija često i potrebno je zadovoljiti brojne kriterije, pa se od 50 zahtjeva godišnje odobri njih dvadesetak.
Ceremonija se odvija bez svećenika, a zavjet „dok nas smrt ne rastavi“ se ne izgovara.
