S nadolazećim ljetom, godišnjim odmorima i bezbrižnim danima uz morsku obalu, valja se podsjetiti i druge strane čovjekova uživanja u prirodi. Jedan je od njih nelagodna pomisao da u oceanima trenutačno pluta veliki otok – smeća.
Nažalost, ovaj otok nema lijepe konotacije. Zove se Veliki tihooceanski otok smeća, a riječ je o masovnoj količini otpada (uglavnom plastičnog) koji se formirao nedaleko od Kalifornije. Već godinama pluta oceanima, skupljajući u vrtlozima i strujama ostalo smeće i tako rastući.
O njegovoj površini vode se rasprave – od nekoliko stotina tisuća do gotovo dva milijuna kvadratnih metara. No jedno je sigurno: u njemu pluta gotovo 80.000 tona plastike. Tu su dijelovi ribarskih mreža, boca, kontejnera…
Osim što je toksično i štetno djeluje na morske biljke kojima koči dotok kisika, ono doslovno ubija životinje – ne samo one male poput ptica i riba koje ga progutaju već i tuljane, dupine, pa čak i kitove koji se zbog toga uguše. Ako netko misli da je to dalek problem, neka se samo sjeti ribe koju jede…
Tu je i još jedna tragedija: ovaj otok samo je jedan od nekoliko njih, poznat jer je najveći. No smeće se nakuplja i u ostalim oceanima i morima.
Nisu to kompaktni otoci koji nose brda otpada, već milijarde sitnih čestica plastike koje plutaju oceanom, kao kad se nafta razlije po vodi. Samo, zamislite koliko ih ima i koliko ih se nakupilo od 1950-ih kada se plastika počela masovno upotrebljavati kao ambalaža.
Situacija nije dobra, ali nije ni beznadna. Iako se na uklanjanju otpada aktivno radi, on i dalje postoji, kao podsjetnik da prirodu nikad ne uzimamo zdravo za gotovo.
Baš kao u izreci „zrno po zrno – pogača“, svaki komadić plastike ili otpada koji bacimo uz misao „ja sam samo mali pojedinac“ ostaje u prirodi i udružen s još tisućama takvih koje su bacili tisuće poput nas – stvara katastrofu koja nam se vraća.
