Galerija
No na današnji dan, 13. svibnja 1637., francuski kardinal Armand Jean du Plessis de Richelieu, predstavio je – jedaći nož. Njegovo rješenje bilo je jednostavno, ali revolucionarno. Naredio je da se vrhovi i oštri rubovi noževa zaoble kako više ne bi mogli služiti kao oružje ili kao improvizirane čačkalice. I tako je nastao običan nož kakav danas poznajemo.
Zašto je Bog čovjeku dao prste?
Vilice su postojale već u Bizantskom Carstvu i renesansnoj Italiji, ali su dugo smatrane nepotrebnim luksuzom, pa čak i znakom pretjerane profinjenosti. U nekim europskim zemljama Crkva ih je u početku gledala s nepovjerenjem jer se vjerovalo da nije bez razloga "Bog čovjeku dao prste".
Većina ljudi svih slojeva u srednjem i ranom novom vijeku jela je rukama. Kao tanjur uglavnom je služio komad kruha, a meso se trgalo zubima ili, ako nije išlo, oštrim noževima ili bodežima koje su ionako svi nosili sa sobom. Tijekom 16. i 17. stoljeća vilica se tiho uselila u dvorske blagovaonice, najprije u Italiji i Francuskoj, a zatim i drugdje.
Iako se Richelieu smatra ocem jedaćeg noža, postoje zapisi da je još u 15. stoljeću Filip Dobri, burgundski vojvoda, koristio nož sa zaobljenim vrhom. Međutim, taj se običaj tada nije proširio.
Kardinal Richelieu bio je jedna od najmoćnijih osoba Francuske 17. stoljeća i glavni ministar kralja Luja XIII. Povjesničari navode kako nije podnosio loše manire za stolom, a posebno mu je smetalo čačkanje zuba bodežima.
No njegov izum možda i nema veze samo s bontonom. Francuska toga doba bila je obilježena političkim spletkama, a Richelieu je imao mnogo neprijatelja... Ovako je mogao biti miran, ili mirniji, barem dok jede.
Ostala je samo sjeta: Nekoć crni biser Jugoslavije, danas uspomena na zlatna vremena kada je ondje nastupao Luciano Pavarotti
