Galerija
Na spomen Ljubije, naselja 11 km jugozapadno od Prijedora, u mislima su se pojavljivale slike ljupkog rudarskog gradića koji je nekoć živio od željezne rude. Ondje je bio kulturni i sportski centar, djeca su se igrala u vrtićima i parkovima, a zgrade su imale svježe oličene fasade i uređena dvorišta.
U Ljubiju su dolazili stanovnici okolnih gradova kako bi našli posao ili zabavu. Bilo je u Ljubiji i kulturno društvo, kao i vatrogasno, a u gradskom parku na važne dane veselilo bi se uz glazbu orkestra.
Dolazili su i popularni izvođači, a ljudi iz cijelog kraja okupljali bi se na koncertima. Povremeno se netko i prisjeti da je Ljubija imala i prvi bazen na tim prostorima – ili kako je nekoć veliki tenor Luciano Pavarotti pjevao u Domu kulture. Bazen je s godinama presušio, a u Ljubiji živi samo sjeta na neka sretnija vremena, kada su "Titovi rudnici" rudom punili željezare.
Broj stanovnika pao je na tek oko dvije tisuće stanovnika, a među njima je velik broj izbjeglica i beskućnika, siromašnih, starih i bolesnih. Nakon zatvaranja rudnika i rata u Ljubiji je ostao onaj tko je morao.
Korov, ruševine socijalističkih zgrada i neimaština njihova su svakodnevica, u što se nedavno uvjerio i fotograf Romeo Ibrišević, koji je svojim objektivom zabilježio kako živi gradić koji se nekoć uspoređivao s Peytonom.
Kako danas izgleda mjesto koje je nekoć predstavljalo jednu od najbogatijih općina u Jugoslaviji, pogledajte u našoj galeriji.
Bratu blokirao pogled na more: "Najtanja zgrada na svijetu", koja je izgrađena iz inata
