Najveći budistički hram na svijetu nalazi se u srcu otoka Jave, jednog od četiri glavna otoka Indonezije. Veličanstveni Borobudur, visok 50 metara smjestio se u ravnici koju okružuju planine i vulkani, nedaleko od obale oceana. Piramidu, ili kako neki tvrde – lotos, čine pet katova, odnosno terasa, tri kružne platforme, a na vrhu su spomenici u obliku zvona koji simboliziraju Budu. Staza duga oko pet kilometara vodi do vrha. Sa svim tim i stotinama kipova Bude na svakoj od razina, Borobudur se čini nestvarnim.
Sagrađen je tijekom dinastije Sailendra, čije su pripadnike nazivali Gospodarima planina, vjerojatno oko 800. godine. Najznačajnija indonezijska atrakcija prostire se na površini od čak 2520 četvornih metara, a u spašavanju od zaborava (i korova) pomogao je UNESCO, koji mu je dodijelio status objekta Svjetske kulturne baštine. No zašto je Borobudur toliko važan? Između ostalog, zato što i dalje ne otkriva svoje tajne. Stručnjake i dalje zbunjuje činjenica kako je takvo remek-djelo arhitekture nastalo u doba bez dizalica i kranova, viličara i bagera.
Putovanja
Posebno iskustvo: Selo u kojem samo hrabri izlaze nakon zalaska sunca
Moćna građevina koja stoji na brdašcu nastala je od milijun kamenih blokova, od kojih je svaki težak preko 90 kilograma. Iz zraka izgleda poput ogromne mandale, odnosno kružnog geometrijskog oblika koji predstavlja svemir, jedinstvo i sklad. Smatra se i da kipovi Bude imaju vjersko značenje koje se mijenja ovisno o položaju i strani na koju gledaju - protiv straha i demona, za milosrđe, molitvu i učenje. Do mjesta na kojem se nalazi kamenje se donosilo iz korita obližnje rijeke, a zatim su ga klesari obradili i ukrasili. Smatra se kako je stotine ondašnjih bauštelaca tijekom trideset godina, koliko je trajala izgradnja, moralo marljivo obavljati svoj posao da bi nastao veličanstveni hram. Navodno su se Saliendri toliko razmahali svojim bogatstvom i izgradnjom da je zemlja počela propadati na tom području pa su stanovnici brže, bolje morali preseliti na drugi kraj otoka.
Neki razloge u nenadanoj selidbi traže i u potresima, vulkanima, gladi – ili kombinaciji svega toga. Megahram je u međuvremenu zaboravljen, da bi ga u 18. stoljeću otkrio Sir Thomas Stamford Raffles, britanski namjesnik. Thomas je živio za povijest, kulturu i istraživanje nekadašnjih civilizacija, a znatiželja ga je odvela i do Borobudura. Ne budi lijen, Thomas je okupio ekipu, a jedan od članova, H.C. Cornelius, pronašao je hram kada su mu lokalci pokazali kamo treba ići.
Prekriven biljem, trebalo je proći mjesec i pol dana da ga 200 ljudi oslobodi vegetacije. Pod pepelom vulkana, Borobudur su marljive ruke uspjele osloboditi, ali hram je uskoro počeo propadati zbog visokih temperatura, sunca i vjetra. Da bi se potpuno restaurirao bio je potreban ogroman trud i novac, ali u konačnici je sačuvan i obnovljen. Danas ga godišnje posjećuje milijun ljudi koji ondje dolazi uživati u njegovoj veličini, kao i posebnoj energiji o kojoj se priča.
