Putovanja povezujemo s učenjem, zabavom, širenjem vidika i bogatstvom duha. No može li nekad toga biti previše za procesuiranje?
Čini se da može te da neka mjesta proizvode toliko specifične reakcije da po njima dobivaju i ime: Jeruzalem, Pariz, Firenca, Indija… Psiholozi podsjećaju na to da treba uzeti u obzir i iscrpljenost od puta, koja sigurno ne pomaže u „normalnom“ upijanju destinacije.
Ovi sindromi nisu službeno priznati kao „stanja“, ali njihovi nazivi pomažu doktorima da lakše prepoznaju korijen problema.
Baš nas zanima što bi to bio hrvatski sindrom…
Jeruzalemski sindrom
Jedan od najstarijih gradova svijeta i mjesto interakcije triju monoteističkih vjera svake godine privlači milijune hodočasnika iz svih krajeva svijeta. No ne podnesu svi putovanje svog života lako.
Jeruzalemski sindrom mentalni je fenomen koji uglavnom pogađa one putnike koji u Jeruzalem dolaze s vjerskim motivima. Vjeruje se kako sam dolazak u grad nabijen povijesnom težinom i religijskim značenjem može predstavljati okidač i dovesti do opsesivnih ideja i iluzija. Osoba počinje vjerovati da je „odabrana“ i ponašati se mesijanski.
Prvi put identificiran je prije dvadesetak godina, a zabilježeno je oko sto slučajeva godišnje. No nije vezan uz određenu vjeru.
Pariški sindrom
Za razliku od jeruzalemskog, moramo priznati da nas je ovaj malo nasmijao – a u doba društvenih mreža i uljepšavanja fotografija s putovanja mogli bismo ga primijeniti na više lokacija.
O čemu se radi? Pariški sindrom naziv je za osjećaj razočaranja kod onih koji, po dolasku u Pariz, shvaćaju da nije onoliko lijep koliko su očekivali. Nažalost, nije riječ o običnom razočaranju koje smo svi negdje prošli, već o vrsti kulturološkog šoka s teškim simptomima.
Osoba može imati halucinacije ili osjetiti ekstremnu anksioznost i osjećaj depersonalizacije praćene fizičkim simptomima poput vrtoglavice, znojenja i povraćanja.
Prvi zabilježeni slučajevi hospitalizacije ljudi zbog pariškog sindroma uočeni su među japanskim i kineskim turistima s obzirom na to da mediji u njihovim zemljama idealiziraju Pariz. No umjesto filmske romantike dočekuju ih kaos u prometu i ne tako šarmantni konobari koji ne žele govoriti engleski.
Ovo posebno teško pada onim Japancima koji prvi put putuju i susreću se s kulturom toliko različitom od svoje, koja polaže veliku važnost na pristojnost, poštovanje i ljubaznost.
Japanska ambasada i dalje svake godine dobiva pozive upomoć, a sada surađuju i s lokalnom bolnicom.
Stendhalov ili firentinski sindrom
Neki ju zovu „bolest ljubitelja umjetnosti“ – zvuči romantično, ali nije. Ime je dobila po francuskom piscu Stendhalu, koji je posjet Firenci ovako opisao u svojoj knjizi: „Upao sam u ekstazu od same ideje da sam u Firenci. Srce mi je udaralo, život me napustio, hodao sam u strahu da ću se srušiti.“
Javlja se najčešće kod osjetljivih osoba koje putuju same - naročito ako je riječ o ljubiteljima umjetnosti izloženima velikoj ljepoti ili velikom broju remek-djela odjednom.
Manifestira se znojenjem, tahikardijom, bolovima u trbuhu, osjećajem tjeskobe ili ekstremne euforije. Izraz „umirem od ljepote“ više nikad neće biti isti.
Indijski sindrom
Brojni putnici dolaze u Indiju otkriti sebe i naučiti više o spiritualnosti. Na kraju krajeva, Indija nam je u medijima predstavljena kao mistična i gotovo onozemaljska destinacija, a mnogi lokalni stanovnici bit će sretni zbog mogućnosti da unovče svoje običaje i time podupru mitove.
Vjeruje se kako indijski sindrom predstavlja posljedicu zapadnjačkog fetišiziranja Indije i nastojanja da se uklopi u potpuno drugačiji stil života i ponašanja.
O indijskom sindromu govorio je francuski psihijatar Regis Airault u svojoj knjizi „Ludi za Indijom“. Kod zapadnjačkih turista koji su „poludjeli“ za Indijom uočio je slične simptome: iluzije o posjedovanju nadljudskih moći, uvjerenje da su reinkarnacija svetaca, tvrdnje da mogu vidjeti svoje prethodne živote i sl.
Neki u toj potrazi odu malo dalje te uzrokuju probleme sebi i svojim bližnjima koji panično prijavljuju nestanak osobe.
