Svatko ima svoj način postizanja nirvane i sreće, pa je tako i dalmatinska fjaka svojedobno završila na naslovnicama svjetskog BBC-a. Bugari nisu iznimka, a svi štovatelji fjake cijenit će i ovaj koncept koji navodno vodi ka unutarnjem miru i sreći.
Aylyak se rodio u drugom najvećem bugarskom gradu, Plovdivu, gdje ga stanovnici intenzivno prakticiraju već desetljećima. Ako ste posjetili Plovdiv, vjerojatno ste i uočili kako njegovi stanovnici mogu satima uživati samo u šetnji glavnom avenijom gore-dolje.
Pritom ih svakodnevne obaveze ne ometaju – što god se može odgoditi, odgodit će se, nema sekiracije. Jedan od možebitnih uzroka tome jesu i vruća bugarska ljeta koja u ljudima ubijaju volju za poslom. U čovjeku ostane taman dovoljno energije za šetnju i druženje na kavi ili pivu. A oni koji ga usavrše, mogu ga prakticirati i za hladnijih dana.
Odgovor je to na pritiske namećemo sami sebi, da budemo savršeni i uspješni, da ganjamo ciljeve i svidimo se drugim ljudima. Koncept sličan španjolskom „manana, manana“ (sutra, sutra – tj. kasnije), samo što se Bugari šale da ovaj njihov nije pod takvom „vremenskom stiskom“.
Stanovnici Plovdiva bit će oduševljeni ako im kažete „Aylyak, mayna“. Ovo značu da ste potpuno opušteni i bezbrižni, te da vas nije briga ni za što na ovom svijetu.
Inače, i Turci imaju izraz aylak koji označava besposlenost, a Bugari su ga očito malo „apgrejdali“ u životni stil. Ironično je da aylyak umire onog trena kad uđete u auto. Naime, gradski promet ne odiše smirenošću – dapače, potpuna mu je suprotnost, utopljena u zvuku trubi i psovki. Čovjek se ipak negdje mora i dobro ispuhati da bi mogao biti smiren, zar ne?
