Na današnji dan, 27. studenoga 1895. godine, švedski kemičar, inženjer i industrijalac Alfred Nobel potpisao je svoju treću i konačnu oporuku u Švedsko-norveškom klubu u Parizu, samo dva tjedna prije nego što je umro.
Najveći dio svog prilično velikog imetka, koji je stekao proizvodnjom eksploziva i iskorištavanjem naftnih izvora u Azerbajdžanu, Nobel je namijenio osnivanju zaklade za nagrađivanje najvećih svjetskih znanstvenih i književnih dostignuća te doprinosa "razumijevanju među narodima, miru i ukidanju naoružanja".
Skandalozna oporuka
"Cjelokupnom mojom preostalom unovčivom imovinom raspolagat ću na sljedeći način: kapital, uložen u sigurne vrijednosne papire od strane mojih izvršitelja, činit će fond, čije će se kamate godišnje dodjeljivati kao nagrade onima koji su tijekom prethodnih godine, donijeli najveću korist čovječanstvu.
Kamate će se podijeliti na pet jednakih dijelova, koji će se podijeliti na sljedeći način: jedan dio osobi koja je napravila najvažnije otkriće ili izum u području fizike; jedan dio osobi koja će napraviti najvažnije kemijsko otkriće ili izum; jedan dio osobi koja će doći najvažnijeg otkrića u području medicine, dio osobi koja je na području književnosti stvorila najistaknutije djelo idealističke tendencije i jedan dio osobi koja je učinila najviše ili najbolje za bratstvo među narodima i ukidanje ili smanjenje naoružanja te formiranje i širenje mirovnih kongresa.
Nagrade za fiziku i kemiju dodjeljuje Švedska akademija znanosti; za fiziološke ili medicinske radove Institut Caroline u Stockholmu; za književnost Akademija u Stockholmu, a za zagovornike mira komisija od pet osoba koje bira norveški Storting. Moja je izričita želja da se pri dodjeli nagrada ne vodi računa o nacionalnoj pripadnosti bilo koje vrste, tako da nagradu dobije najvrjedniji, bio on Skandinavac ili ne", ključni je dio oporuke Alfreda Nobela.
Život pun paradoksa
Kada je oporuka otvorena, izazvala je mnogo kontroverzi, obitelj se bunila, a čak su i oni određeni da dodijele nagradu odbili to učiniti. Trebalo je nekoliko godina da se strasti smire, pa su prve nagrade bile dodijeljene 10. prosinca 1901. godine, na petu obljetnicu Nobelove smrti, a na isti se datum dodjeljuju i danas.
Nobel je svoju eksplozivnu karijeru započeo proizvodnjom glicerol-trinitrata ili nitroglicerina. Godine 1863. izumio je praktični detonator koji je povećao sigurnost kod rukovanja ovim nestabilnim spojem. Kasnije je otkrio i da je nitroglicerin sigurniji (za rukovanje) ako se apsorbira u infuzorijskoj zemlji. Taj novi spoj nazvao je dinamit i zaštitio ga patentom, 1867. u Velikoj Britaniji i 1868. u SAD-u. Godine 1875. proizveo je još učinkovitiji oblik dinamita, praskavu želatinu, a 1886. i eksploziv balistit.
U trenutku svoje smrti Nobel je posjedovao više od 90 tvornica za proizvodnju eksploziva i streljiva. Izumitelj dinamita bio je međutim humanistički nastrojen i prilično velikodušan filantrop, što je često pokazivao i prije kontroverzne oporuke koju je sastavio u Parizu 27. studenoga 1895. i položio u banku u Stockholmu.
Njegova posljednja želja koja je sablaznila njegovu obitelj, ali i širu javnost, postala je najcjenjenije međunarodno priznanje za književnost, znanost i doprinos za "mir među narodima".
Najdosadnija cesta na svijetu: 240 kilometara bez ijednog zavoja
