Budući da Europu uglavnom obilazimo automobilom, ni najmanje nam nije problematično prijeći nekoliko tisuća kilometara u par dana. Do željene destinacije putujemo nekad danima, izmjenjujući države, trajekte i autoceste. Premda autoceste znaju biti najdosadniji dio puta, vrlo često usput ugledamo neki prizor zbog kojega poželimo skrenuti s naše putanje, protegnuti noge i upoznati okolicu.
Kad smo prvi puta prolazili najistočnijom njemačkom autocestom iz smjera austrijske granice, nekoliko kilometara prije Regensburga, za oko nam je zapela impresivna bijela građevina, koja toliko dominira pejzažom, da smo na sljedećem izlazu morali sići s autoceste i pobliže istražiti jesmo li doista vidjeli nešto što neodoljivo podsjeća na grčke hramove. Ili smo, pak, toliko umorni od dugog putovanja da nam se priviđa atenski Partenon u istočnobavarskom krajoliku. Silaskom na običnu cestu, odmah smo ugledali putokaz za Walhallu, mramorni hram na vrhu brijega na obali Dunava.
Prvi dani siječnja tek su nagovještavali novu godinu i, iako su ceste njemačkom pedantnošću bile besprijekorno očišćene od snijega napadalog nekoliko dana ranije, parkiralište je samo dijelom bilo prohodno za automobile. Prava avantura bila je prijeći šetnicu od parkirališta do vrha, slobodnim stilom bez padanja po stepenicama sa zaleđenim snijegom. Na jedvite jade smo u pola sata prešli udaljenost koja nam se tad činila ipak malo previše za usputno stajanje.
No nakon posljednje stepenice ugledali smo hram. Doista je pred nama bio pravi grčki Partenon, barem kako bi izgledao da je danas u savršeno očuvanom stanju. No, ovaj hram nisu gradili drevni Grci u 5. stoljeću prije Krista, niti je posvećen Ateni. Ova monumentalna građevina puno je novijeg datuma.
Početkom 19. stoljeća, bavarski prestolonasljednik Ludvig I. Bavarski došao je na ideju da, kad postane kralj, izgradi mjesto sjećanja na sve slavne žene i muškarce iz prošlosti s njemačkog govornog područja. Pod utjecajem povjesničara Johannesa von Müllera odlučio je izgraditi hram po uzoru na atenski Partenon koji je nazvan, po uzoru na nordijsku mitologiju, Walhalla.
Omiljen Ludvigov arhitekt Leo von Klenze projektirao je neoklasicistički hram skoro identičnih dimenzija kao i Partenon. Od polaganja kamena temeljca do otvorenja prošlo je 12 godina i na otvorenju 18. listopada 1842. godine, u unutrašnjosti se nalazilo 96 poprsja i 64 ploče (za osobe za koje nisu postojali portreti koji bi se uzeli kao model za skulpture).
Ludvig je odlučio da će se u njegovoj Walhalli naći skulpture svih zaslužnih za razvoj Njemačke: i žena i muškaraca, znanstvenika, ratnika, pisaca i klerika. Glavni kriterij za izbor odličnika bio je njemački jezik (čak i osobe koje su bile slavne u nenjemačkom govornom području) tako da su 1800 godina germanske povijesti predstavljale osobe iz: današnjih baltičkih zemalja, Švedske, Švicarske, Austrije, Češke, Poljske, Velike Britanije, Belgije i Rusije.
Nakon otvaranja dodana je još 31 bista. Kuriozitet je da je čak i Hitler u Walhalli otkrio bistu Antona Brucknera, austrijskog kompozitora. Posebno mjesto u dvorani zauzima bista Sophie Scholl, minhenske studentice i antinacističke aktivistice koja je ubijena 1943. godine zbog toga što je pružala nenasilan otpor Hitlerovom režimu.
Nekoliko mjeseci kasnije ponovno smo se našli na istoj cesti i, naravno, opet smo zastali i prošetali do Walhalle. No, tad je bio krasan ljetni dan, a šuma je pružala toliko potreban hlad. Od parkirališta do vrha ovaj put nam je trebalo doslovce pet minuta lagane šetnje. Osim što se pruža predivan pogled na Dunav, ovo je i sjajno mjesto za piknik na dugom putovanju.
Još Barbarinih priča potražite na njenomblogu Putanje ili Facebook stranici.
