Prvi put, doduše nešto drukčija nego sad, proizvedena je još u 16. stoljeću u Tequili, ali su još prije dolaska konkvistadora Asteci radili fermentirano piće od agave koje je kasnije nazvano Pulque. Kad su španjolski konkvistadori iscrpili sve količine donesenog pića, okrenuli su se destiliranju aztečkog pića.

Tako su Španjolci krajem 16. stoljeća počeli s proizvodnjom preteče tekile, a ovo što mi danas pijemo, počelo se proizvoditi početkom 19. stoljeća u Guadalajari, da bi stotinjak godina poslije postala popularna širom zemaljske kugle.


Danas se u Meksiku u više od 100 destilerija proizvodi oko 600 vrsti tekile, dok se sveukupno na svijetu proizvodi više od 2000 raznih vrsta.

Tekilu obično dijelimo u pet kategorija:

1. Oro (zlatna) – Mlada tekila, kojoj se dodaju karamela ili šećer kako bi podsjećala na okus starije tekile.
2. Blanco ili Plata – Bijela
3. Reposado (odležana) – Minimalno se nalazila dva mjeseca, a najduže godinu dana u hrastovim bačvama
4. Anjeho (stara) – Minimalno godinu, a najdulje tri godine u bačvama
5. Extra Anjeho (jako stara) – Minimalno se nalazila tri godine u hrastovim bačvama


Što je tekila starija, to je u pravilu tamnija, dok je tek proizvedena bezbojna. Pogrešno je mišljenje i da neke tekile imaju crva u boci. Radi se zapravo o vrsti moljca koji živi na agavi i on može utjecati na lošiju kvalitetu proizvoda.


Meksikanci tekilu piju sa sangrijom, tako da naizmjenično piju jedno pa drugo piće. Naravno, poznato je i da se prije konzumiranje tekile uzme malo soli, a nakon pojede kriška limuna. Samo je nemojte miješati s Coronom, hedonisti smo, a ne divljaci, pobogu!

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju