Malo je destinacija koje se mogu pohvaliti da slove kao 'ljubazne', u kojima ćete uvijek naići na nasmijane i druželjubive domaćine. Iako se mi Hrvati dičimo činjenicom da smo jedna od ljubaznijih destinacija, je li to uistinu tako?
Istina je da sam proputovao dobar dio svijeta, a na tim putovanjima nagledao sam se stvarno svačega – od ljubaznih do užasno iritirajućih konobara, recepcionera, pa čak i vozača autobusa. Neki će sada pomisliti da su ljudi imali samo loš dan, ali kada ti dva dana za redom konobar dolazi namrgođen kao Gargamel, onda ili nešto nije u redu sa zrakom ili s čovjekom ili s tobom, jer nisi odustao od lokala već prvog dana.
Moja iskustva s ljubaznošću ljudi u svijetu koji su u direktnom kontaktu s turistima dvojaka su. Zbog svađe s Mađarkom prilikom posjeta Budimpešti u vrijeme adventa neću sada okarakterizirati cijelu naciju kao svadljivu i neljubaznu. Pa nisam im ja kriv što im na suvenirima piše 'Made in PRC'. Ma, Mađari su specifična nacija. Ista stvar je i s Marokancima. U deset dana u Maroku imao sam samo jedno iskustvo s ljutitim trgovcem, dok su svi ostali bili izrazito ljubazni i neumoljivi u namjeri da mi uzmu što više dirhama. Ali što ćeš, uvijek se nađe onaj jedan koji kvari kompletnu sliku.
A koliko smo mi Hrvati ljubazni i pristupačni u odnosu s turistima? Sada već legendarni 'lički' hamburger teško da se može nadmašiti, a priča koja se ispričala zbog njega postat će svojevrsna legenda hrvatskog turizma. No, puno je priča koje se svakodnevno pišu po novinama o tome kako su pojedini ugostitelji pokušali 'nasamariti' lakovjerne turiste. Cjenici za turiste i domaće, kokteli od nekoliko tisuća kuna, tečajevi u mjenjačnicama kakvih nema ni u Turskoj – samo su neki od primjera priča koje su dosad 'parale' medije. A sve se svodi na onaj zadnji kontakt turista s domaćinom. Jesu li svi koji rade u turističkom sektoru tu da bi nasamarili turiste i izvukli što više love od njih? Pa, vjerojatno nisu, ali ostaje činjenica da se u relativno kratkom vremenu pokušava izvući što veća zarada, pa makar nas to koštalo dobrog imena.
Mnogi često putuju kako bi doživjeli gastronomiju destinacije u kojoj se nalaze. Istina je da smo dugo bili pod austro-ugarskim i turskim utjecajem, ali nuditi gostu samo ćevape i bečku šniclu zaista je smiješno. Puno je restorana na obali koji u svojoj ponudi nemaju nijedno domaće, lokalno ili tradicionalno jelo. Pa nije hrvatska kuhinja toliko siromašna da se moramo bazirati samo na pohanju i roštilju. A oni koji posluže neko tradicionalno jelo, dižu cijene nebu pod oblake.
Prvi puta kada sam posjetio Rim, naletio sam na jedan restoran u neposrednoj blizini Pantheona u kojem sam za 13 eura dobio večeru od dva slijeda sa salatom i pola litre domaćeg vina. Sama lokacija iziskivala je da su cijene po jelu duple, ako ne i tri puta više. Mogao sam birati između triju ponuđenih menija, iz kojih sam onda mogao kombinirati jela po ukusu. A sve samo izvorno talijanska jela. Pasta Carbonara, izvorno jelo nastalo u Rimu, pasta s janjetinom, pizza Diabolo i nekoliko mesnih jela – samo zbog toga što su lokalna jela mogla su povući veću cijenu. Ali nisu i zbog toga je vlasnik lokala imao pun restoran i terasu, dok su susjedi samo gledali.
Kod nas je priča malo drugačija. Teško da postoji restoran na obali koji je spreman ponuditi večeru od dva slijeda po cijeni manjoj od 100 kuna i još k tome dodati pola litre domaćeg vina. Ma, samo vino kod nas bi koštalo toliko. I onda ćemo se čuditi što Poljaci, Česi i njima slični, koji čine većinski postotak turista na našoj obali, sa sobom nose rižu, tjesteninu i paštete. Preskupa smo destinacija s obzirom na ono što nudimo. Kava u Dubrovniku više od 30 ili 40 kuna?? Kafić kod Pantheona u Rimu samo 1 euro odnosno 7,5 kuna. Gdje leži caka? U Hrvatskoj se koriste posebna zrna kave ili su Talijani glup narod? Jer priča koju priča Dubrovnik i priča Pantheona jesu dvije različite priče, ali da je dubrovačka priča toliko bolja pa da cijena kave zbog lokacije raste za 500 posto...
No najviše što me ljuti svakako je preplavljenost proizvodima iz Kine koji se prodaju pod domaće suvenire. Stvarno su Kinezi napravili dobar posao kada su svijetu otvorili svoja vrata i ponudili jeftine kopije te samim time napravili budale od svih nas. Pa zar je toliko teško napraviti domaći suvenir i prodati ga po razumnoj cijeni? Ili je ta linija lakšeg otpora stvarno toliko primamljiva i profitabilna? Ako se turistu uz suvenir 'proda' i zanimljiva priča, izgleda kao da smo svi na dobitku, no ni to u mnogim slučajevima nije tako. Međutim, ističu se oni rijetki koji u svoje dućane i suvenirnice ne dozvoljavaju ulazak robe iz Kine. Domaći suveniri, rukotvorine koje oni nude jesu malo skuplje, ali opet toliko primamljivije stranim turistima i opet toliko bolje jer će ti isti suveniri pronijeti lijepu riječ po svijetu.
No, nije Hrvatska toliko loša u odnosima s turistima. Ima i pokoji svijetli primjer koji onda zasjeni sve loše. Ali da, ima jako puno toga na čemu trebamo poraditi, ima. Jer ako onaj Turčin u Kapadokiji, koji živi u pećini, može kuhati kavu turistima s osmijehom na licu, onda sam siguran da to isto možemo i mi u našim uvjetima. I ponuditi je po nekoj razumnoj cijeni.
