Cijeli je svijet posljednjih dana saznao za indijski biser, otok Sjeverni Sentinel, koji je jedno od posljednjih netaknutih mjesta na planetu. Nažalost, ne zbog toga što je jedinstveno mjesto na kojem stanovnici nemaju gotovo nikakva doticaja s modernim svijetom, već zbog smrti američkog misionara Johna Chaua, koji je prekršio zakon i došao u doticaj sa Sentinelcima, narodom koji nije navikao na posjetitelje i sumnjajući u njihove namjere aktivno brani teritorij od "uljeza".
Sentinelci su i taj dan branili svoj otok, a posljedica je svega, nažalost, Chauova smrt, o kojoj sada bruji svijet i vode se debate o tome treba li domorodce asimilirati ili pustiti da žive prema svojim pravilima i poštovati njihovu odluku da zaštite svoj komad raja u Bengalskom zaljevu.
Pisali smo već o 5 tajanstvenih mjesta na zemlji koja ne smijete posjetiti, jedno je od njih i Sjeverni Sentinel, otok koji je jedan čovjek uspješno posjećivao desetljećima. Kako piše BBC, indijski antropolog Triloknath Pandit čovjek je koji vjerojatno najviše zna o Sentilencima jer je zbog svojih istraživanja u više navrata pokušao stupiti u kontakt s njima, odnosno zadobiti povjerenje toga naroda koji živi "primitivnim" načinom života.
Ovaj danas 84-godišnjak kaže da su Sentinelci zapravo miroljubiv narod i misli da loš glas na koji su došli zbog nekih ranijih i ovog incidenta nije opravdan.
"Za vijeme naših istraživanja i pokušaja zadobivanja povjerenja oni su nam prijetili, ali nikada nije bilo situacija da su nas htjeli ozlijediti ili ubiti. Kad god bi nam zaprijetili, mi bismo se povukli i to je bilo to", ispričao je Pandit za BBC. Kaže da mu je žao zbog mladog Amerikanca koji je izgubio život, ali smatra da je progriješio te da je imao dovoljno prilika da se spasi, ali kako je inzistirao na kontaktu i vjerojatno zanemario prijetnje, na kraju je to platio životom.
Prvi kontakt – nula bodova
Prvi kontakt s izoliranim narodom ovaj Indijac imao je 1967. godine, kada je bio dio ekspedicije čiji je cilj bio istraživanje otoka. Kaže da su se na početku Sentilenci skrivali u šumi, ali nakon nekog su ih vremena čak gađali strijelama kada bi se približavali otoku.
"Nosili smo razne darove i predmete kako bismo lakše uspostavili kontakt. Bilo je tu zdjela, lonaca, hrpe kokosa, željezno oruđe poput čekića i noževa. Također smo u pratnji imali tri pripadnika iz plemana Onge, još jednog lokalnog plemena, kako bi nam pomogli prevoditi sentilenski jezik i objasniti njihovo ponašanje."
Kaže da su ih unatoč svemu Sentinelci dočekivali ljutih izraza lica i naoružani do zuba svojim lukovima i strijelama, a sve kako bi obranili svoju zemlju. Iako nisu imali gotovo nikakva uspjeha, svejedno su ostavljali darove kako bi uspostavili kakav-takav odnos s plemenom. Jednom su donijeli svinju koju su vezali na plaži, ali su brzo shvatili kako pleme nije oduševljeno poklonom jer su je gađali kopljima i pokopali na plaži u pijesku.
Veliki uspjeh
Ipak, nakon brojnih neuspješnih pokušaja, veliki korak naprijed dogodio se 1991. godine kada je pleme izašlo iz šume i pristupilo "starim prijateljima" koji su se brodovima približavali otoku.
"Nije nam bilo jasno zašto su nam ovog puta dopustili da se približimo, ali to je bila njihova odluka, susreli smo se miroljubivo, ali pod njihovim uvjetima. Skočili smo s brodova i stajali u moru do grla dijeleći kokose i druge darove, ali nam nisu dopustili da izađemo na kopno. Nisam se pretjerano bojao da će me napasti, ali sam bio oprezan u njihovoj blizini", ispričao je Pandit te se prisjetio da su članovi njegove ekspedicije pokušali komunicirati sa Sentinelcima znakovnim jezikom, ali bezuspješno, prvenstveno zato što su domaćini bili zaokupljeni darovima. "Međusobno su komunicirali, ali nismo mogli razumijeti jezik. Zvučao je slično ostalim plemenskim jezicima u okolici", sjeća se indijski znanstvenik.
Kaže i da je bila jedan škakljiva situacija kada se malo odvojio od ostatka ekipe i približio obali: "Jedan mlađi Sentinelac namrgodio se, uzeo svoj nož i signalizirao mi kao da će mi glavu odsjeći. Odmah sam se povukao i otišao prema brodu. Njegova gesta bila je jasna, dao mi je do znanja da nisam dobrodošao."
Indijska je vlada nakon toga odustala od ekspedicija, a svima je zabranjen i pristup otoku. Svako kršenje zakona kažnjava se, a može osim za došljake biti opasno i za domorodce jer i najmanja prehlada može pokositi cijelu populaciju, za koju se pretpostavlja da ima od 50 do 400 ljudi. Pandit tvrdi da su svi prije ekspedicija prolazili liječničke preglede i samo oni potpuno zdravi kretali su u avanturu.
Pandit ne želi da se Sentinelce smatra agresivnima jer smatra da je on i svi koji pokušavaju narušiti njihov način života zapravo agresor. "Mi pokušavamo ući u njihov teritorij, oni su miroljubiv narod koji ne želi napadati druge. Oni čak i ne posjećuju okolna mjesta i rade probleme. Ovo je nesretan, ali izoliran slučaj", zaključio je Triloknath Pandit, koji bi volio da neke nove ekspedicije uspiju uspostaviti prijateljski kontakt, ali da im ne treba smetati i uzrujavati ih.
Najtajanstveniji otok Europe koji godišnje smije posjetiti samo tisuću ljudi
