Galerija
Iz godine u godinu glazbeni spektakl Trag u beskraju okuplja u Veloj Luci glazbenike koji su dijelili pozornicu s Oliverom Dragojevićem, one koje je inspirirao likom i djelom, ljude koji su odrastali uz njegove pjesme, njegove prijatelje. A prije i poslije popularne manifestacije, kada se sve stiša i trajekt ispisan Oliverovim imenom vrati publiku natrag na obale, tragovima jednog od najcjenjenijih hrvatskih glazbenika ide se onime bez čega nije mogao: pjesmom i morem.
"Velolučani ili puno rade, ili puno pjevaju“, govorio je svojedobno Oliver. Njemu je Vela Luka bila utočište tijekom dva, tri mjeseca, kada bi mikrofon i klavir zamijenio harmonikom, bevandom, briškulom, odlaskom na ribe i gradelama.
Kako je i sam govorio, nije bilo tih novaca koji bi ga odvojili od mirne luke u kojoj je vrijeme provodio s obitelji i ljudima koje je volio. Tih ljetnih mjeseci, Oliver bi pustio kosu i bradu, nije se brijao niti šišao sve dok nije kucnulo vrijeme povratka u Split, a onda bi kod Brice došao na generalku.
Živa posveta
Danas je upravo Bricina butiga neokrunjeni muzej Olivera Dragojevića. Malena brijačnica misto je sa srcem i dušom na čija vrata kucaju turisti i domaći kako bi osjetili emociju i s lakoćom, spontano, otkrivali arhiv neformalnog kustosa – Borisa Gugića Brice. Živa posveta Oliveru u tek nekoliko kvadrata donosi topline koliko niti jedna muzejska građevina to nikada neće moći, možda i zbog toga što od toliko ljubavi nema mjesta politici.
U šetnji rivom, mozaik po mozaik najprije ćete vidjeti Cesaricu, kafić u kojem se sreću lokalci, a potom čuti pjesmu koja vuče u malenu, stolovima terase zaklonjenu Bricinu brijačnicu. Zvuk klape iz butige ne treba čuditi jer pjesma u Veloj Luci ne pita gdje niti kada. Lučani oduvijek imaju sluha za glazbu, a klape, zborovi, folklori i limeni orkestri njihov su habitus, strune kojima jedni drugima govore ono o čemu ne pričaju.
Kad si doša, kad grećaš?
Brico je s Oliverom dijelio tek dan rođenja razlike, pjesmu u krugu prijatelja, ali i na pozornicama, kao i bezbrojne dogodovštine. Njih dvojica nareckali su pet desetljeća druženja, što se vidi čim prijeđete prag majušnog muzeja. Pitate li ljude o Borisu, reći će vam da je luška institucija, čovjek neumorna duha, britkog humora i zarazne energije. No Brico je prije svega čuvar tradicije jednog vremena i prostora koje dokumentira još od kada fotografije nisu znale za boje. Na zidovima krcatim Oliverovim snimkama za nove uspomene nema više mjesta, a desetljećima stara sjećanja i bez okvira pune ladice koje se teško zatvaraju.
"Kad si doša, kad grećaš?", čuje se između nasmijanih, zamišljenih i sjetnih lica na fotografijama, pehara, škara i rukom ispisanih boca domaćih likera. Prostor oboje korčulanske riječi, kao i govor kojekakvih turista koje znatiželja odvede do Brice, a divljenje zadrži satima. Kanta se ondje ujutro, s brkom bijelim od pjene pa do večeri, a često i zapleše. Na zatvorena vrata naići ćete tek u vrijeme obida, kada se svi razbježe kućama.
Na balote i pikado pa sve do Amerike
U spomenaru što čuva esenciju otočkog života Brico će vam pomoći da promotrite svijet Oliverovim očima; ispričati o tome kako su išli na balote, igrali pikado, putovali u Ameriku ili samo bili i smijali se. U albumima ima i fotografija iz doba kada su luški klinci još išli u serenade sa starijima, pjevali pod prozorima i sladili se smokvama.
Listaju se ondje sjećanja na vremena kada su se kazaljke sporije vukle, a oči pune mora jače sjale od pogleda na pučinu. Ima i nekih mračnijih uspomena, poput one na prvi dan ljeta 1978. godine, kada je Vela Luku preplavio veliki plimni val, opustošio rivu i izbacio brodove u centar mjesta.
Slikovitih isječaka iz prošlosti Brico ima napretek, a imate li sreće, komadić izvorne luške priče o ljubavi i prijateljstvu ponijet ćete sa sobom – kako kroz nove uspomene, tako i razglednice s posvetom koje će vam neformalni kustos Oliverovog muzeja ispisati rukom na odlasku.
Od Blata do zvijezda: Vinski bar usred vinograda zbog kojeg ćete se poželjeti vratiti na Korčulu
