Galerija
Lisabon sam prvi put posjetila prilikom proputovanja do Azora prije nekoliko godina. Oduševio me opuštenošću, klimom i veličinom. Posebno me se dojmila Praça do Comércio na obali estuarija rijeke Tagus. Samo ime toga trga, sada oivičenog modernim barovima i finim restoranima, govori o glavnoj funkciji lokacije, kao i temeljima portugalske ekonomije izgrađene na slavnim pomorskim osvajanjima i trgovini.
Da ne ulazim ovdje u kolonijalizam i imperijalizam, pozornost ću pokloniti utjecaju takvih ekspedicija na Portugalce, obične male ljude od krvi, mesa i emocija.
Naime, ta pomorska osvajanja, često nepredvidiva i uvijek dugotrajna, obilježila su ne samo gospodarstvo i arhitekturu kraljevine već i esenciju portugalske nacionalne emocije. Na strani onih koji plove uvijek je vrebala nostalgija za domom i melankolija kada u svakom moru vide svoje. Na strani onih koji ostaju bdjelo je neizvjesno čekanje na povratak ljubljenih. A na obje strane ćutile su se čežnja, samoća, odanost u razdvojenosti, vječna odsutnost, praznina neproživljene ljubavi… jednom neprevodivom riječju – saudade.
Saudade je emotivni fenomen koji me progoni otkako sam saznala da ima ime, onaj prvi put kad sam bila u Lisabonu. U to vrijeme Tin i ja održavali smo vezu na daljinu, nalazeći se po svijetu i živeći izvan predvidih razvoja događaja. Znali smo samo da između državnih granica stalno iznova odabiremo nas. Na kraju smo događaje razvili sami i danas se nosimo sa ugodnim izazovima zajedničke svakodnevnice. No, odbrojavanje dana do dolaska ili odlaska, odgađanje pozdrava do sljedećeg puta, nikada do kraja raspakiran kufer, vječno nedostajanje i prisustvo razdvojenosti ostali su kao gorko-slatke uspomene čiju težinu i dalje pamtim u mišićima.
Zato sam prošlogodišnji poslovni posjet Lisabonu morala iskoristiti da opet nađem saudade. Na istom posjetu bio je i Tin pa kada su mi on i kolege iz partnerske firme predložili da odemo na fado, objeručke sam prihvatila unatoč umoru i obavezama koje su me ujutro čekale s mojim projektom.
Te je večeri kišilo, vlaga mi je kroz kožni mantil prodirala do kostiju, miješala se sa staničnim ćelijama u krvotoku. Taxi nas je iskrcao ispred Muzeja fada na dnu Alfame. Odatle smo pješice krenuli uskim kaletama u potragu za živom muzikom. Neobično puste ulice najstarije gradske četvrti izgledale su bezbojno, a mokre palme i prazni tiramoli tužno su spavali nad trgovima. Prišli smo prvim vratima iza kojih su dopirali glasovi i smijeh. Razmaknuvši zavjesu s ulaza, zakoračili smo u podrumski svijet glazbe kada nas je zaustavio mršavi čovjek crno obrubljenih kapaka, sa crnim kožnim kačketom i cigaretom među prstima. U toplini zagušljive taverne nažalost nije bilo mjesta. Domaćin ipak nije htio dozvoliti da naša potraga ostane neispunjena. Nešto je kratko doviknuo konobarici i pridružio nam se na kiši uz znak rukom da ga pratimo. Hodao je brzo, uvlačio dim duhana još brže. Uske poderane traperice ispod modre točkaste košulje sa sakoom, jak muževan parfem i promukao glas odavali su sadržajnu mladost ostavljenu iza njega. Kada smo nakon još dva neuspjela pokušaja stigli do taverne Fado na Morgadinha, znali smo ponešto o njegovom životu. Jose Matoso. To mu je ime.
Jose je nekada bio taksist danju, a fadist noću, sve dok ga žena nije ohrabrila da se potpuno posveti fadu.
“Pravi fado je spontan, iskren, momentalan,” govori nam Jose na solidnom engleskom. “Ne postoji nešto kao ‘probe fada’ prije nastupa, to jednostavno nije to. Dođeš u tavernu nakon dugog dana i pustiš glas direktno iz duše. To je izvorni i jedini pravi fado.” Sve što se danas čuje izvan Alfame i na radiju tek je popularna modernizirana verzija. Emocija iza pravog fada gruba je i ranjiva, praćena eventualno portugalskom gitarom (instrument sličan mandolini, op.a.) jednako tugaljivog zvuka kao što je bolni pjev fadista ili fadistice.
Takve izvornosti i čistoće bilo je u fadu koji se čuo među prigušenim svjetlima lokalčića u utrobi povijesnih zidova Alfame. Dvije djevojke, odjevene u crno, izmjenjivale su se u pjesmama. Dok pjevaju, stoje uspravno s uzdignutom bradom i mirnim rukama, pogleda odsutno uprtog u daljinu, često skrivenog iza spuštenih vjeđa. Kada ne pjevaju, pomažu domaćinima s hranom ili uživaju u čaši domaćeg crnog vina.
Dok smo se gubili u razgovoru čekajući da se oslobodi stol, kroz okrugli prozor na vratima kuhinje iza šanka gledalo nas je namrgođeno lice ostarjele žene. Prošli su me trnci od intenziteta emocije kojom su joj caklile oči.
Čim ju je vidio, Jose joj je fakinski namignuo pozivajući je da nam se pridruži. Isprva nije htjela, složila je grimasu i nestala s okna. Nekoliko trenutaka kasnije izašla je zapaliti cigaretu. Trzaji osmijeha u kutovima njezinih usana raskrinkavali su dragost skrivenu iziritiranim gestama i ljutitim koracima. Kuharica je bila bivša ljubavnica našeg prijatelja, i sama nekadašnja fadistica. Danas su oboje u pedesetima, sa nekim svojim životima i drugim ljubavima. To nije spriječilo Josea da joj otpjeva nekoliko stihova kako bi je odobrovoljio da i ona uradi isto. Tvrdi ponos u kombinaciji s djetinjim stidom primorkinje nije pokleknuo, ali se izraz njezina lica značajno smekšao.
Ubrzo se stol oslobodio pa smo se smjestili i naručili mezu s portugalskim enchidos e fumados (suhomesnatim proizvodima), nekoliko vrsta sira, maslinama, domaćim umacima i vrčem vina. Uza zid je stajao prostor ne veći od metra kvadratnog, raščišćen kao improvizirana pozornica. Iznad je ponosno visjela fotografija Amálie Rodrigues, najpoznatije fadistice svih vremena, uokvirena tradicionalnom crnom pašminom. Jose je uskočio da zauzme mjesto ispod pašmine i prošaptao nešto "mandolinistima". Onda je zapjevao. Neplanirano, ničim izazvano i naprosto majstorski.
Dok je pjevao, u taverni je vladao muk. Svjetla su bila skoro ugašena, a atmosfera obojena mistikom dubokih osjećanja. Vani je i dalje padala gusta novembarska kiša. Izgledalo je kao da daždi u crescendu, prateći Joseove prijelaze ka klimaksu potresne pjesme. Gosti skučenog lokala, među kojima smo bili i mi, svi redom različitih nacionalnosti, nisu razumjeli riječi. Ipak, svi su osjećali istim jezikom. Jezikom fada. A ono što su osjećali bio je saudade.
Pjesma je došla kraju, svjetla su se polako pojačala, muk je ustupio mjesto žamoru između glazbenih točaka. Jose je prišao Tinu pa ga poljubio u čelo, a zatim nas pozdravio. Poklonio nam je pjesmu za rastanak; pravi fado bez pripreme, ad hoc emociju bez najave i korjenito proživljenu energiju bez zaborava.
Uz jednu divnu numeru, iako moderniziranu verziju fada, meni omiljenu, pozdravljam vas do idućeg čitanja!
Valentinu možete pratiti i na njezinu blogu Vebeway.
