”Prije revolucije nismo se mogli braniti od posla, koliko je posjetitelja dolazilo u Tunis,” rekao mi je Tunižanin s bečkom adresom kojega sam slučajno upoznala pored trake za podizanje prtljage. ”Nakon revolucije prekvalificirao sam se u gastarbajtera.”
Godina je 2010., sredina prosinca. Zima je u punom jeku na sjevernoj hemisferi. No jedno proljeće ne mari za kalendar dok iskri na obalama Sjeverne Afrike. Arapsko proljeće ziba se u svojoj kolijevci Tunis.
Mjesec dana kasnije, u petak 14. siječnja 2011. godine, tuniški diktator Ben Ali bježi u Saudijsku Arabiju i uspijeva izbjeći zatvor. Zračni prostor nad Tunisom toga se vikenda zatvorio zbog općih demonstracija na kojima je sudjelovalo cjelokupno stanovništvo, uključujući i službe sigurnosti. Kaos je trajao cijelog vikenda, a onda su u ponedjeljak svi redovno otišli na posao. Cijelog tjedna trajao je mir. Revolucija se potom jednako nemirno i furiozno nastavila sljedećeg vikenda.
Zatim su u ponedjeljak ponovno svi otišli na posao. Trećeg vikenda revolucija je ublažila tempo, a demonstracije su bile mirne. Parlament je dotad već bio raspušten, vlada dala ostavku, diktatorski predsjednik odbjegao u egzil, a štrajkovi ostali bez adresata. Osim toga, već je bila veljača, pa je i turistička sezona lagano kucala na vrata. Tunižani, otvorenog uma kakvi jesu, odlučili su da neće biti žrtva vlastitog oslobođenja, već da će postignutu slobodu uzeti u svoje ruke. Nacija se sabrala i imenovan je privremeni predsjednik. Zatim su svi prionuli na posao i uspješno se pripremili za nadolazeću sezonu. U listopadu te godine, nakon zadovoljavajućih turističkih rezultata, održani su prvi demokratski izbori.
Iako 2011. godina i konkretan čin revolucije nisu dramatično utjecali na turističku industriju zemlje u danom trenutku, četiri godine kasnije Tunis je postao meta podle terorističke aktivnosti. Godina 2015. ostala je zapamćena kao godina kada su ekstremisti pokopali tunišku ekonomiju podmuklim napadima usmjerenima na samu ekonomiju ove sredozemne pustinjske ruže. Anegdota s početka teksta bila je samo jedno od desetaka sličnih iskustava za koje smo čuli dok smo lutali medinama i bazarima.
Utoliko se vrijeme tuniškog turizma može podijeliti na ono prije i ono poslije revolucije. Međutim, vrijeme tuniškog gostoprimstva i topline potpuno je bezvremensko. Vjerujte mi, u ovu arapsku zemlju afričkih atributa, antičkog nasljeđa i mediteranskog duha istinski ste dobrodošli! Istinski ste dobrodošli u – fjakasti Tunis!
Grad Tunis razvio se podno brda Byrsa na kojem počiva slavna Kartaga. Nije ni čudo koliko su se Feničani i Rimljani borili oko tog strateškog komada zemlje, s obzirom na to da su njegove ruševine tada bile najjače carstvo Mediterana. Kartaga, glavna nagrada u Punskim ratovima, do temelja je razorena pa onda ponovno izgrađena kada su je Rimljani preuzeli. Danas vidljivi ostaci zato su gotovo isključivo rimskog porijekla, dok se fenička povijest gubi u rekonstruiranim zapisima iz tog vremena.
Nekad sjecište trgovine i elitna luka, Kartaga je arheološki lokalitet atraktivan među današnjim posjetiteljima, suvremenicima nekog drugog vremena i žiteljima neke druge kulture. Takvo stavljanje u perspektivu uvijek me podsjeti na poniznu zahvalnost zbog neprocjenjive sadašnjosti koja će jednom možda također biti tek selfie spot s edukativnom pločom i lentom vremena u itineraru nekih putnika namjernika budućnosti.
I u ovom su slučaju stoljeća učinila svoje, te se područje razvilo pod dominantnim francuskim i arapskim utjecajima. Danas je na tlu Kartage operativna velika katolička katedrala St. Louis (Acropolium) koja se koristi kao izložbeni i koncertni prostor te arapske suvenirnice s čajevima od mente i svježe cijeđenim sokovima. Nadalje, obližnje drevne rimske terme sada su prekrasan park povijesti u elitnoj ambasadorskoj četvrti, prvi red do mora.
Pogled na more zasigurno oblikuje karakter promatrača, bez obzira na vjerska opredjeljenja ili etničku pripadnost, a vjerujem i vremensku udaljenost. Dok su se Rimljani rastapali i namakali u termalnim kupeljima, suvremeni Tunižani i njihovi gosti otapaju se od ljepote u Sidi Bou Saidu. Taj grad umjetnika izgledom veoma nalikuje Santoriniju, a energijom mu je gotovo identičan. Naime, sve nas Mediterance veže jedan te isti nazivnik jači od svake razlike koja nas međusobno odvaja. To je ono neuhvatljivo psihofizičko blagostanje u maniri nirvane, u Dalmaciji poznato kao – fjaka.
Dok sam ja tako fjakarila na zidiću i divila se palmi, ukazale su mi se dvije graciozne žene za koje pretpostavljam da su majka i kći. Zaintrigirale su me svojom pojavom koja je odisala progresivnim sukobom generacija, gdje je jedna potpuno "zamotana" elegantna dama srednjih godina ležerno šetala sottobraccio s opuštenom djevojkom u kožnoj minici ispod koje su provirivale atraktivne hulahopke. Prizor je odisao i ljepotom, ističući središnju ulogu vibracije (a ne same figure) u stvarnom postojanju te kvalitete.
Generalno govoreći, Tunis je liberalna muslimanska zemlja u kojoj je dopušteno piti alkohol i pokazivati kosu. No sjever Tunisa, plodan i bogat, vidno je liberalniji od konzervativnog pustinjskog juga. I upravo kada smo krenuli na jug, primijetila sam da na javnim mjestima ipak prevladava muška populacija. Na primjer, u cijeloj medini grada Soussea, za stolom nekog kafića vidjela sam samo jednu ženu, tradicionalno odjevenu i u društvu muža. Dvije moje suputnice nekoliko su dana kasnije otišle popiti kavu upravo u kafić gdje su i onda sjedili samo muškarci okupljeni oko nargile i čaja. Na pitanje smiju li ući, Tihana i Vlatka dobile su široki osmijeh i topli odgovor: Everyone is welcome here; men and women. I, prema njihovu svjedočanstvu, popile su najslađu kavu u Tunisu.
Položaj žena u Tunisu (barem zakonski) potpuno je ravnopravan. Zapravo, zahvaljujući njihovu prvom predsjedniku – pravniku i državniku Habibu Bourguibi – Tunis se nakon francuske uprave razvio iz nesamostalne monarhije u samoupravnu modernu zemlju utemeljenu na naprednim društvenim vrijednostima.
Sistem se gradio prvenstveno na edukaciji i zdravstvu, pa i ispred vojske i naoružanja. Bourguiba je zabranio šerijatsku poligamiju, a jednom je čak pozvao Tunižane da ne poste tijekom Ramazana kako bi sačuvali energiju za izgradnju domovine. Zanimljivo je napomenuti da je prošle godine (20 godina nakon Bourguibine smrti, gotovo 10 godina nakon revolucije protiv njegova nasljednika Ben Alija i u eri jačanja nazadnih fundamentalističkih stega na globalnoj razini) na čelo grada Tunisa neposredno izabrana Souad Abderrahim.
Kao nezavisna kandidatkinja koju je podržala islamska stranka Ennahda, Abderrahim je primjer da ispravno posijane temeljne vrijednosti nekog sustava ulaze u mentalitet naroda i tamo preživljavaju.
Tako je "šeik medine" sada gradonačelnica, a tim više se i sunčani Tunis ovjenčao titulom glavnog grada arapskih žena.
Ovdje je Ali Babina avantura s Oasistoursom i Sunčanim odmorom tek počinjala, ali ja sam već bila ugodno ušuškana aromama mente, jasmina i kardamoma. Na nas je u idućim danima čekalo mnogo iznenađenja, još više zabave i nešto manje sna, uz izvrsnu hranu i divne prizore. O svemu tome čitajte u nastavcima teksta!