Veljača je u Hrvatskoj mjesec karnevala i krafni, posljednjeg ludila pred korizmeno doba kada se pokornički odričemo ulja, brašna i šećera. Što je daleko od poante četrdesetnice, ali nema veze… ništa novo.
Prepustivši se tako običajima, neki dan sam doručkovala bombastičnu krafnu sa čokoladom. Prstima kidajući komadić po komadić, svaki sam zalijevala toplim čajem. Tako negdje usput prisjetila sam se jedne druge veljače i jedne druge delikatese iz dubokog ulja. Nekih tisuću i po’ kilometara južnije. Na vratima Sahare.
Fricassèe
“I am taking you to try original Tunisian dish,” kaže nam Sofiane, Tunižanin s bečkom adresom, naš pratitelj ispred nacionalne turističke organizacije. “The very best one – fricassèe!”
Hodali smo ulicama grada Tozeura, obavijenim maglom zlatne pustinjske prašine. Korak po korak, pažljivo smo izbjegavali promet kao da smo u kakvoj Super Mario igrici iz 90-ih. Djevojke su se vozile na mopedima s mladićima. Neke su same vozile mopede. Jedna je prošla pored nas odlučno gazeći neravan trotoar nalakiranim salonkama, s aktovkom u ruci i beretkom na glavi.
Kose su im bile dugačke, sjajne, neke isfrizirane, neke nepočešljane. Poneka je žena, uglavnom starija, preko glave nosila maramu. Muškarci su sjedili po kafićima, pratili događanja na cesti, ćakulali, listali novine, provodili vrijeme kao i svugdje drugo na svijetu.
Zrnca pijeska ulazila su mi u kosu, oči, usta. Prošli smo pored improvizirane benzinske pumpe na kojoj se gorivo točilo iz plastičnih bidona. Podsjetili su me na kanistre vina po dalmatinskim feštama.
Stigli smo do malog štanda s jednim velikim loncem i nekoliko manjih plastičnih posuda. Bucmasti domaćin stajao je iza plastične pregrade veličine vizira koja je zapravo služila tek kao granica između gostiju i domaćina. “Aslema,” ozareno nas je dočekao. Izvadivši pržene buhtlice, mekane i tople, razrezao ih je po sredini. Svojim pupastim prstima iščupao je pupu peciva pa ih napunio tunom, jajima, krumpirom, maslinama i harissom (ljutim arapskim umakom od paprika, nalik na ajvar), te sve na kraju posuo s malo peršina.
“Mediji bruje o pandemiji, priča se i o nekakvim mjerama protiv onog novog virusa,” mislila sam žvačući sočni sendvič, trenutak ranije spremljen golim rukama uličnog kuhara koji se nije zamarao sanitarnim inspekcijama. Bio je to neopterećen i pomalo nelagodan okus slobode. Možda čak posljednji te vrste.
Zatražili smo pića, ali naš ih domaćin nije imao. Sofiane mu je onda dao nešto tuniških dinara da kupi par bočica u trafici preko puta pa ih nama proda.
Fricassèe je, kažu, jelo nastalo u 19. stoljeću povodom jedne židovske večerinke na kojoj se gosti nisu pojavili. Domaćica je neiskorištene krafne odlučila iskoristiti kao kruh za sendviče i punila ih sastojcima iz kuhinje. Tako se iz nesuđenog sufganijota (izraelskih desert krafni) rodio popularni tuniški zalogaj.
Tozeur – vrata Sahare
Tozeur je grad u oazi na sjevernoj obali slanog pustinjskog jezera Chott El Jerid. Nekad je bio pit-stop karavanama na putu kroz Saharu. Arhitektura grada odražava ondašnju moć i bogatstvo. Zidovi su dekorativno odrađeni ciglama u blijedoj boji dina, ukrašeni ornamentima i reljefima.
Labirint berberske medine Ouled el Hade vrvi zanatskim radnjama. Čuje se francuski melos prošaran arapskim taktovima, u zraku lebdi miris čaja od mente. Naokolo leže šareni tepisi, rukotvorine od palmina drveta, živopisni suveniri i vitke mačke čije krzno odaje svjetliju nijansu zbog prašine kojom su omotane. Ovdašnji ljudi jače se identificiraju kao ‘ljudi od Sahare’ nego Tunižani. Srce grada udara simbolizmom.
U Tozeuru se nalazila zimska rezidencija tuniškog bega. 1900-tih je, uz velike financijske troškove i ljudske žrtve, izgrađena željeznica preko Atlasa da bi sjevernoafrički Orient Express, Lèzard Rouge, pompozno dovodio gazdu u oazu. Nakon državnog bankrota i reforme sredinom 20. stoljeća, vlak je stavljen van funkcije na milost i nemilost vremenu. Danas opet vozi kao jedna od najvećih turističkih atrakcija. 1984. godine Italija je na Euroviziju poslala pjesmu “I treni di Tozeur”, nadahnutu upravo crvenim gušterom.
Prije odlaska nakupovali smo više kilograma datulja, tuniške vrste deglet nour (voće svjetla). Za datulje, one iz mrtvomorske regije, se u kršćanstvu, islamu i judaizmu smatra da su originalno stablo jabuke iz Edena. Zaštićene su i UNESCO-om kao nematerijalna svjetska baština, te su simbol prosperiteta. Meni su neizostavan dio prehrane. Upravo čekam zalihe omanskih i saudijskih da mi stignu iz Dubaija, te ću možda u nekom od sljedećih tekstova pisati baš o – datuljama. Voće je to žalosno potcijenjeno u zapadnoj kulturi, a suštinski čudo prirode. Superhrana koja se rađa tamo gdje ništa drugo ne opstaje.
Valentinine pustolovine možete pratiti na njenom blogu vebeway i na Instagram profilu.
