Sada već deseti dan života na polarnom krugu mogu okvirno prokomentirati određene cijene hrane u dućanima. Počet ću od Lidla i Prisme (trgovački centar vrlo sličan Lidl-u). Kupujete li hranu u Lidlu, odnosno Prisma-i, skoro da se možete osjećati kao kod kuće. Cijene hrane su za oko 10-20% skuplje nego kod nas, a neke su potpuno iste. Na primjer, ja kupujem kruh sa sjemenkama za 99 centi, što je oko 7.60 kuna. Makaroni su 18 centi što je 1.38 kuna, riža je oko 1 euro (7.65 kuna), umaci za tjestenine su oko 1, 2 ili 3 eura, ovisno o marki proizvoda itd. Dovoljno za preživljavanje.
Ono što me malo šokiralo jesu cijene voća i povrća. One su znatno skuplje nego kod nas. Na primjer, komad moje najdraže salate kristalke dođe 2.99 eura što je oko 22.87 kuna, kila nektarina je 1.99 eura (15.22 kune), kila mandarina/naranči 1.69 eura (12.93 kune). Ostale salate su u jako malim pakiranjima za oko 1.50 eura i ne isplati ih se kupovati jer su dovoljne samo za jedan obrok. Što se tiče mesa, moram priznati da ga nisam kupovala, tako da nisam točno upoznata sa cijenama. Samo jednom sam uzela 3 komada pilećih krilca i bataka koji su zajedno bili na popustu za oko 1.50 eura, što je naših 11.47 kuna, i moram napomenuti da nisu bili na popustu zbog roka trajanja već zbog Lidl akcije. Cijene slatkiša su kao kod nas. Kupujem čajne keksiće od 500 grama za 99 centi. Čokolada se može naći od 80 centi do nekoliko eura. Prašak za rublje je od 2 do 5 eura, što je čak povoljnije nego kod nas. Sve u svemu, da se preživjeti ako imate malo više vremena za istraživanje jeftinijih artikala i odricanja od najfinijih salata (šmrc).
Alkohol
Cijene piva (to je jedino što svi konzumiramo) su oko 83 centa do 6 eura pikse od 0,33 litre. Mi, naravno, kupujemo najjeftinije, koje ispadaju još jeftinije kada vratite povratnu ambalažu od 15 centi u trgovačkim centrima. Funkcionira na sličan način kao u Hrvatskoj, jedino što ambalaža ne vrijedi za staklenke. Povratna ambalaža su samo pikse i plastične boce. Fair enough!
Fast food
Brza hrana je nešto skuplja nego kod nas. Dovoljno da si je ne želimo priuštiti. McDonalds je u Rovaniemiju do prije 2 godine bio najsjeverniji McDonalds na svijetu, sve dok Rusi nisu otvorili svoj u Murmansku. Kako bilo, bježimo od brze hrane, odnosno visokih cijena bilo kakve prehrane.
Kozmetika
Moja velika tuga je što Finska uopće nema drogerije poput D&M-a, Mullera, Kozma, Bipe... Šminku i parfeme možete pronaći u izrazito skupim dućanima (nešto poput Douglasa) i nešto malo u trgovačkim lancima poput Prisme. Cijene maskare, pudera i parfema iz Prisme, su oko 20-30% skuplje nego u Hrvatskoj. U parfumerije nisam ni htjela ulaziti, jer su mi cijene u izlogu rekle da bježim.
Stvari za opremanje stana, nakit, obuću, odjeću, svu živu i ne živu opremu sam pronašla u u second hand shop-ovima. Njima ću posvetiti jedan post, jer su našto najbolje što se svima nama, studentima s razmjene, ovdje moglo dogoditi. Nadam se da će jednog dana nešto takvo doći i kod nas u Hrvatsku.
U potrazi za polarnom svjetlošću
Najlakši bijeg od laponskih cijena i financijskih problema, nas pridošlica s juga, je odlazak u prirodu. Priroda ovog kraja je jednostavno čarobna. Miris šumskih borova (potpuno drugačiji od onog kojeg možemo osjetiti na našoj morskoj obali na temperaturi od 25-35 stupnjeva), zelenilo na 360 stupnjeva u kojem god dijelu grada se nalaziš, neopisivo prirodan i ugodan svjež zrak, vjeverice i zečevi na svakih nekoliko metara i potpuni mir, to je ukratko opis ovog prekrasnog mjesta, odnosno geografski najvećeg europskog grada, Rovaniemija.
U četvrtak popodne se nekolicina nas dogovorila da ćemo se u 19 sati popeti na obližnje brdo koje je udaljeno 20 minuta od Kuntoti-a (skup zgrada u kojima živimo), te dočekati zalazak sunca i možda naš prvi susret s Aurorama Borealis. One su prema prognozi za Aurore bile i više nego povoljne te večeri. Nakon uspješnog penjanja i nespretnog uništavanja prirode gaženjem gljiva na svakih pola metra, došli smo na mjesto s kojeg se vidi najljepši pogled na grad i okolna jezera. Žurili smo kako ne bismo propustili zalazak sunca, no u ovo doba godine na polarnom arktičkom krugu, to je nemoguće. Zalazak sunca trajao je od pola 8, kada smo stigli, do 20 do 11.
Popeli smo se na drveni toranj i od tamo uživali u pogledu sve dok sunce nije skoro pa zašlo, a nama se laponska hladnoća urezala u kosti. To su najljepša 3 sata provedena u Laponiji od kako sam ovdje. Nakon što smo se spustili s tornja, zapalili smo vatru obližnjim drvima iz šume, sjeli u drvenu kućicu namijenjenu za odmor, pojeli home-made sendviče i borovnice za desert te uživali u laponskom ambijentu. Pridružio nam se i Finac iz Helsinkija koji u Rovaniemiju radi 2 godine kao učitelj u osnovnoj školi. Njega smo slučajno upoznali na tornju. Saznali smo nekoliko zanimljivosti o njihovom životu i standardu. Prosječne cijene stanova i kuća u gradovima su oko 100-150.000 eura, dok se u nenaseljenim krajevima Laponije, kuća na jezeru, može kupiti i za 20-30.000 eura. Njemu su to strašno visoke cijene, no vrlo vjerojarno je promijenio mišljenje kad je čuo da su cijene kuća približno iste kao u Hrvatskoj i pola Europe, a standard i troduplo lošiji. Njegova plaća iznosi 2600 eura mjesečno, nekad i više (ovisno o školi u kojoj radi). Njemu nije luksuz otići na skijanje, ribolov u ledu ili izlet u svoj rodni grad, njemu je to nešto što si svaki građanin mora i može priuštiti. Uz čavrljanje s Fincem i uspoređivanjem standarda država iz kojih dolazimo, počeo se spuštati mrak te smo odlučili otići u Kuntotie. Postalo je neizdrživo hladno čak i u kaputu, šalu, kapi i rukavicama, a oblaci su počeli puniti nebo, što je bio znak da se Aurore vjerojatno neće vidjeti ako se i pojave. Da bi se polarna svjetlost, odnosno Aurore Borealis, vidjele na nebu potrebno je više faktora. Jedan je da na nebu mora postojati olujna aktivnost koja se događa na površini Sunca. Ona je vrlo promjenjiva, stoga ju je teško predvidjeti. Drugi faktor je da nebo ne smije biti oblačno, a treći je da se polarna svjetlost događa između 18 sati zimi i 22 sata ljeti do 4 sata ujutro. To bi značilo da je morate čekati daleko od gradske svjetlosti, daleko od toplog doma. Nas su, nažalost, hladnoća i oblaci lagano potjerali u tople domove, no drugi dan smo saznali od lokalnih ljudi da se oko 1 sat ujutro prikazala Aurora na nekoliko minuta. Naše smrzavanje je ovaj put bilo presudno, no prave Aurore tek dolaze u zimu. Više sreće drugi put.
Noćni život polarnog kruga
Jučer smo odlučili napraviti kasno podnevnu roštiljadu za sve nas koji smo se već udomaćili i nove pridošlice koje svaki dan kapaju sve više i više u naš Kuntotie. Putem Facebooka smo organizirali event i u 18 sati smo se počeli okupljati oko kamina za roštilj. Nas desetak je otišlo u šumu (koja je udaljena 20 metara od Kuntotija) po drva, ostatak ekipe je počeo pripremati vatru i roštiljada je počela. Roštiljali smo na laponski način, što bi značilo da smo meso (uglavnom kobasice i hrenovke) nabadali na drvene štapove, koje smo prethodno ogulili nožem. Uskoro nas je bilo preko 30. Internacionalno veselje u Kuntotiju svaki dan sve više raste, upoznajemo nove ljude sa svih kontinenata i osjećamo se kao nova obitelj. Nakon roštiljade, spremili smo se za izlazak, kupili pive za 1 euro i družili se po stanovima.
Nakon toga svi smo krenuli u grad na jedan od najvećih pre-partyja u akademskoj godini u klubu Tivoli. Masovnim bicikliranjem spustili smo se do grada i naišli na ogroman red ispred kluba. Čekanje u redu je trajalo sat vremena, no ne i za nas. Nas petero ugledalo je ekipu iz Kuntotija na samom početku reda te smo se na balkanski način (iako sam samo ja s Balkana) progurali ispred brdo Finaca na početak reda. Nekoliko Finaca je počelo uljudno gunđati (pristojno komentirati na glas da nije u redu to što radimo) na što smo im odgovorili da smo ugledali našu ekipu i da ćemo se ako treba maknuti iz reda. Jedan od Finaca je automatski odreagirao kako nema problema, te ako su prijatelji u pitanju da slobodno možemo stati ispred njih (sve s osmjehom na licu). Mislim da će me navika na finsku ljubaznost gadno koštati kad se vratim doma i poželim se ugurati u neki red prije koncerta.
Ulazak u klub, provjera osobne karte, 5 mišićavih čuvara i BAM!, 6 eura karta. Okej, bili smo spremni na takvo što, no nismo bili spremni na ono što nas je dočekalo u klubu. Klub Tivoli ima 2 floora. Na prvom je bio najgori DJ svih vremena, koji je mijenjao pjesme svakih 30 sekundi. Miksevi su se sastojali od puštanja 3 "finske cajke" i jednog od brojnih, svima nama dobro poznatih, ljetnih hitova. Ukratko, zvučalo je kao miksanje Rozge i Seve s ljetnim hitovima Calvina Harrisa i Pitbulla. Na drugom flooru je bila živa muzika. Dva finska repera, valjda lokalna, pokušavala su na finskom jeziku repati, na što su, na naše čuđenje, Finci poludjeli.
Muzika na stranu, ajmo na cijene. U ovom slučaju smo bili spremni na cjenovni šok. Naravno skupa cuga, nije nam padala na pamet, a nije nam ni bila u planu jer smo na to bili spremni. Addie iz SAD-a, Domi iz Poljske, James i Alex iz Australije i ja, zbunjeno smo se gledali, pokušavajući se uklopiti na jedan od floorova, no nije išlo. Iako se slična muzika pušta i u hrvatskim i slovenskim klubovima gdje ponekad odem, s atmosferom u ovom nismo kliknuli. Finci su pristojne micice preko dana, no kad padne noć, alkohol gutaju onoliko koliko u njih stane. Sve što smo u klubu mogli vidjeti je loša muzika, brdo stakla i alkohola prolivenih po podu (ima se, može se) i razuzdani Finci kakve se očito jedino može vidjeti na ovakvim mjestima. Ostali studenti s razmjene su dijelili cugu po pola, oni koji imaju priuštili su si i više njih, no većina nas je polutrijezno gledala u svim smjerovima tražeći objašnjenje za ovakav košmar. Sve što je ostalo od zabave te večeri je party u stanu prije odlaska u grad. Nadam se da je to bio samo krivi dan za izlazak u grad, no odlazak tamo se neće ponoviti tako skoro. Vratili smo se iz grada oko 4 ujutro, mrtvi umorni, biciklirajući na naše brdašce. Prvi mačići se bacaju u vodu, tako je pao i naš prvi izlazak. Bljup!
Nove avanture pratite na blogu Life in Lapland!
