Prva stanica – glavni grad, Hanoi. Nakon izlaska iz aerodroma čeka me prvi šok, ogromna promjena temperature. Zadnji gradovi u Kini su mi bili dosta hladni i kišni, a ovo... Izlazim iz aerodroma i boom! Val topline i vlage udara u mene i u 3 sekunde postajem mokar od glave do pete. Znojim se ko luđak. Možda zvuči ko da se jadam, ali nije tako! Jedva sam čekal ovaj osjećaj, zato sam i odabral ove zemlje, samo nisam očekival OVAKVU vrućinu. Nema veze, najbolja temperatura za plažu!
U ovom gradu se odvijala jedna posebna priča. Već prvi dan upoznal sam simpatičnog gospodina koji me skoro pa besplatno provel kroz cijeli grad na svojem starom motoru... Prišao mi je ljubazno i pružio mi malu bilježnicu u kojoj imam preporuke ljudi iz svih krajeva svijeta. Nakon par pročitanih saznajem da je vodič i da ovo radi više iz zabave nego love, dogovaramo se za tour i na moj upit kolko košta dobivam odgovor – „Kolko god ti misliš da vrijedi!“ . Bez razmišljanja prihvaćam i krećemo u avanturu.
Vozakamo se kroz male uličice do koji nema šanse da bi sam uspel doći. Mesnice, voćare, pekare, mjesta gdje se na otvorenom puši opijum, kavane... Sve šareno! Čas smrdi ko vrag, čas božanstveno miriši na street food. Posjećujemo baš sve znamenitonsti u ovom gradu koji slovi kao grad sa najgorim prometom na svijetu, i to sve na motoru! Od bombardera B52 koji je srušen tokom Vijetnamskog rata pa sve do malih hramova za koje turisti nemaju pojma. Najbolje od svega, simpatičan starac me vodi na pravu vijetnamsku klopu.
Stižemo u mali restoran u kojem vidim samo lokalne ljude. Za razliku od Kine, ovdje nitko ne bulji u mene, a to je već plus. Više su naviknuti na zapadnjake, vjerojatno zbog rata. Punu ljudi misli da su zbog toga možda negativno nastrojeni na njih, ali to nije istina. Ljudi su izuzetno simpatični i mega ljubazni.
U restoranu nema pravo na biranje, Huang (starac), bira umjesto mene. Prvo na stolu – sviježe spring rolice punjene govedinom i raznim povrćem. Jede se umakanjem u ocat u kojem su komadići chillia. Huang mi demonstrira i ja ponavljam. Rolice su ubojito dobre, ali ne tako dobre kao moje iduće jelo. Poznati Pho, il' ti ga, rižini rezanci, sa tonom povrća, slatko kiselog umaka, sušene korice limuna, kikirikija i govedine. Možda više zvuči kao kolač s mesom, ali nije! Svi okusi pašu, čas kiselo, čas slatkasto, slano i ljutkasto! Koja kombinacija! Huang me još časti i sviježe cijeđenim sokom šećerne trske. Velike stabljike koje podsjećaju na bambus mljeve se i sok se cijedi direktno vama u čašu. Sve to servirano sa komadinom limete i tonom leda. Upozoren sam da ne pijem led i vodu iz slavine jer nije pitka, ali ovaj put riskiram, i bilo je vrijedno. Osvježava u sekundi na ovoj vrućini. Uf!
Opraštam se sa simpatičnim gospodinom i plaćam mu i više nego što je očekivao. Pruža mi ljubazan zagrljaj i pozdravlja se. Veli da ako bilo kaj zatrebam tokom mog istraživanja Hanoia da mu javim. Da ne zaboravim spomenuti, čak je i podjelil par ratnih priča samnom, regrutiran je kad je imal samo 14 godina i u ratu je izgubil većinu svojih prijatelja. Većina ljudi ovo nebi podjelila sa totalnim strancem, ali on je. Ovo je samo znak koliko su ljudi u Vijetnamu otvoreni, iskreni i ljubazni. I iznad svega, veseli!
NASTAVITI ĆE SE...SUTRA!
