„Znaš li ti kako se točno, dobiva svila?“ upitao me tog jutra za doručkom u Zvekovici naš domaćin Pavo. Rekao sam da ne znam, sjećam se doduše još iz osnovne škole kukca po imenu dudov svilac, kojeg se uzgaja radi dobivanja svile. „E pa danas ćeš saznati!“ dodao je nabacivši šeretski osmijeh.
No, otkud ja u Zvekovici i gdje je to uopće? Kakve veze s tim uopće ima svila? E pa da bih odgovorio na ta pitanja, valja zaviriti u zadnji dan mjeseca siječnja i prvih par dana veljače, kad smo svi obiteljski proveli par dana u Dubrovniku i okolici. Zvali su nas tamo roditelji prijateljice naše najstarije kćeri iz vrtića, pa si nekad sretan kako tvoja kćer dobro „ubode“ društvo, jer ugodno je za naše mogućnosti putovanja da se druži s nekim tko ima korijene s juga Lijepe Naše, pa vidiš biser Jadrana i njegovu okolicu na par dana, te dobiješ gostoprimstvo par excellence, uz puno novo naučenih stvari, ali bome, i intenzivnog lutanja i razgledavanja.
Izazovan put iz Zagreb
Put s troje djece do Dubrovnika je izazovan, ali uz stajanje u Zadru i nije bila tolika drama. A ovaj put putopis neće ići kronološki, već s fokusom na dvije „zvijezde“ ovog putovanja – Konavle i Dubrovnik. Da, prvo ću se pozabaviti Konavlima, a onda i Dubrovnikom. I da, spomenuta Zvekovica s početka je naselje smješteno u Dubrovačko – neretvanskoj županiji odmah uz magistralu, a čim pređete magistralu, spuštate se prema Cavtatu.
Prva stvar koju smo razgledali taj dan nakon doručka, a koju nam je domaćin organizirao – bio je posjet Zavičajnom muzeju Konavala. Uz stručno vodstvo naučili smo svašta o povijesti konavoskih vezova, kao i o nošnjama. Saznali bismo i više, ali odlazak s priličnim brojem male djece (ukupno nas je bilo tri obitelji s 8 potomaka) ne dozvoljava detaljno slušanje i razgledavanje. Muzej je smješten u Čilipima, te ga je zgodno obići, a jednom ću ga posjetiti ako bude prilike i solo, jer s djecom takav vid obilaska je naporan nama, ali posebno njima.
Svila na granici
No, zato je sljedeće mjesto koje nam je u itinerar stavio domaćin bio pun pogodak. Na par minuta od granice smjestilo se malo mjesto Gruda (ne miješati s Grudama u susjednoj BiH), a u njemu AR ATELIER. Njega vodi akademska slikarica Antonija Rusković Radonić, koja nas je odvela na kat te nas naučila sve o konavoskom vezu, ali i o nečem još zanimljivijem – izradi svile. Pokazala nam je i kako se uzgajaju dudovi svilci, kako od jedne čahure nastane kilometarska nit svile, a mene je oduševila količina njenog znanja o svemu tome, kao i sama demonstracija. Kad vidiš da netko toliko uživa u tome što radi, shvatiš da je posebna sreća imati posao kojeg voliš i doslovno živiš.
Sama prezentacija je dijelom i interaktivna, pa se i naša najstarija kćer dobila priliku „igrati“ sa svilom. Dodatni plus je i što vlasnica ateljea misli na najmlađe, pa je tu bilo sokova, grickalica, a svatko je dobio i papir za crtanje. Uglavnom, ako želite znati više o svili, vezu, nošnjama – ovo mjesto nemojte preskočiti.
Isti dan, otišli smo i do vidikovca „Sivi soko“, do kojeg put vodi iz Zvekovice na 500 metara nadmorske visine. E, ovo je za stati i diviti se, jer pogled puca na Cavtat kojeg imaš na dlanu, aerodrom u Čilipima, ali i okolne planine, te Konavosko polje. Jadransko more odavde izgleda posebno i čarobno (što i je), a u daljini se vidi Dubrovnik.
A kakav bi to posjet Konavlima bio da čovjek ne zastane i u rodnom mjestu Biagija Faggionija. Tko je taj sad, sigurno se pitaš, čitatelju. E pa, pod tim imenom rođen je jedan od naših najpoznatijih slikara – Vlaho Bukovac (inače, na talijanskom se „bukva“ kaže „faggio“). U njegovoj rodnoj kući u centru grada nalazi se prilično lijep i bogat muzej, a ljubazna zaposlenica po samom dolasku „zasula“ nas je informacijama o njegovu životu.
Svi ti fakti jesu fora, no, prava ljepota su sva ta djela koja je Bukovac radio, svi ti potezi kistom, te je ovo jedna od stvari koje se svakako mora posjetiti u Cavtatu. Sam grad je relativno malen, ali jako pitom i lijep. Šetnja uz novu rivu te kasnije kroz šumu dok puca pogled na savršenu bonacu, prilično je dobra relaksacija za tijelo i um.
Što se gastronomije tiče, hranili smo se kod domaćina, ali i jedan dan otišli u restoran Portun u Srebrenom. Možda sama lokacija i nije najljepša (uz magistralu), no ono što je važnije, hrana – jest. Ovdje se „krka“ jako dobro meso, tako da su pod nama „stradali“ fini bifteci, pljeskavice, lungići… U svakom slučaju, ako ovdje zastanete na ručku ili večeri nećete pogriješiti.
I tako, malo po malo, „riješili“ mi i Konavle. Vrijeme je za Dubrovnik!
Pasjača je tek dio priče: Mjesta zbog kojih ćete poželjeti istražiti čarobni jug Hrvatske
