Na jugozapadu Sardinije, na dijelu obale koji strogo nadzire 132 metra visoka oštra hrid Pan di Zucchero, u stijeni između neba i mora ugledat ćete uklesani natpis "Porto Flavia".
Teretna luka, čudo inženjerstva ranog 20. stoljeća i podsjetnik na neku drugačiju prošlost zauvijek utisnut u stijenu. U okrugu Masua, kao i na čitavom području Iglesiasa na Sardiniji, rudnici su bitno obilježili život i prošlost. Danas se ta sjećanja čuvaju u Muzeju rudarske umjetnosti u Masui i Muzeju strojeva u Iglesiasu.
U regiji Masua na Sardiniji rudarilo se od 17. stoljeća, a 1920-ih proizvodnja je dosegla vrhunac. Cink i olovo, koji su se ovdje iskapali, bili su vrlo traženi, a modernizacija se odrazila i na puno brže vađenje rude.
Jedini problem bio je transport koji je bio težak, dugotrajan i skup. Iz luke u Carloforteu dolazili bi barkama po rudaču pa je povratak bio spor i opasan. Tako teške, barke su često tonule, a loše bi vrijeme radilo duge pauze u ionako sporom transportu. Da se napuni teretni prostor jednog parobroda trebalo je i više tjedana.
Zato su vlasnici rudnika angažirali inženjera Cesarea Vecellija da im smisli luku. Vecelli je za svoj genijalni plan odabrao visoku liticu koja se okomito obrušava u more. Odlučio je, naime, izgraditi luku – u stijeni. Ideja je bila sustavom tunela povezati luku s rudnikom. More je podno litice bilo dovoljno duboko, a samo mjesto uz obalu dovoljno zaklonjeno da se parobrodi mogu sigurno privezati i natovariti.
Radovi su počeli 1923. Miniranjem stijene i mehaničkim bušilicama rudari i penjači koji su radili na ovom opasnom projektu napravili su dva tunela u stijeni, jedan iznad drugog. Svaki je bio dug oko 600 metara i povezan s drugim tunelom s devet okomitih okana u kojima se skladištila rudača.
U gornjem tunelu vozio je mali električni vlak kojim je stizala rudača iz rudnika. Ona se istovarivala u okomita skladišta, odakle se mogla prebaciti na sustav pokretnih traka u donjem tunelu. Pokretna traka dovozila je teret 7 metara izvan stijene, a on se onda spuštao izravno na parobrod koji je bio usidren ispod. Prema želji investitora, Vecelli je i ušminkao ulaz u luku, koja s lučnim vratima i lučnim prozorima odaje dojam da je starija nego što jest.
Izgradnja je trajala manje od dvije godine. Vlasnici rudnika bili su oduševljeni jer im je nova luka smanjila troškove proizvodnje za oko 70 posto (parobrod bi se sada napunio za samo nekoliko dana) pa su prepustili Vecelliju da joj da ime. Nazvao ju je po svojoj kćeri Flaviji, rođenoj nešto ranije te iste, 1924., godine.
Porto Flavia počela je propadati 1960-ih, zajedno s lokalnom rudarskom industrijom, a 1990-ih je trajno zatvorena. Dio je parka Parco Geominerario Sardinije, a danas je u vlasništvu IGEA SpA, javne tvrtke za restauraciju i očuvanje starih rudarskih postrojenja. Ona organizira i vođene obilaske luke koji se naplaćuju 10 eura. Ako ste u prilici, nikako nemojte propustiti priliku da zavirite u luku usred stijene.
Iako je je to iskustvo koje morate doživjeti, ulaz u luku ipak se najbolje vidi s mora. Možete i doplivati s obližnje plaže Masua Pan di Zucchero. Lako ćete pronaći i ponude za obilazak brodom, a tema plovidbe najčešće je rudarska baština Sardinije.
Vrata Sicilije: Što vidjeti, okusiti i doživjeti u Palermu, gradu koji pulsira životnom energijom
