Negdje sredinom kolovoza pomislila sam kako jedva čekam mirnije izvansezonsko vrijeme da odem u posjet Boki, na čašicu melankolične tajanstvenosti i raskošne ljepote. Kada se govori o Boki kotorskoj, već je u imenu opjevan centralni biser njezine niske. Pa ipak, iako najpoznatiji, Kotor nipošto nije osamljen u tom sjaju pomorske aristokratske ostavštine. Štoviše, ima jedan (not so hidden) gem kojemu vrijedi posvetiti vrijeme – Perast. Zato sam vrlo rado prihvatila vikend za dvoje u hotelu Conte u Perastu kada sam mjesec dana kasnije dobila takvu ponudu.
Boka kotorska
Za početak, želim reći da Boka kotorska nije fjord jer je nastala drugačijim procesom od fjordskog (ovdje se ledenjaci nisu spuštali dovoljno nisko kao u npr. Norveškoj), ali njezin izgled odgovara intrigantnim vizurama tog prirodnog fenomena pa ju ja ponekad volim nazivati tako. Ovaj ne-fjord sastoji se od dva uzdužna, duboko usječena zaljeva: toplansko-tivatskog i risansko-kotorskog, čijim obalama vožnja traje oko sat ili sat i po' vremena. Inače je put u Budvu ili neki drugi jugoistočni dio Crne Gore moguće skratiti trajektom Kamenari – Lepetane (Tivat) koji taj put svede na ugodnih 10 minuta. Karta po pravcu košta 4,50 eura za osobna vozila i, vjerujte mi, vrijedi kada ste prešli ili ćete tek prijeći 300-tinjak i više kilometara u 10-ak sati, pogotovo ljeti. Međutim, isto tako vrijedi i panoramska vožnja Bokom, koja je poduprta dovoljnim brojem okrjepnih stanica. Jedan od mojih favorita u toj kategoriji, i to više zbog pozicije nego zbog ponude, jest restoran Verige365, nazvan po morskom prolazu na čijoj je obali smješten. Usput, kad smo već kod ponude: ako ste za nešto brzo i dobro s nogu, svakako predlažem da stanete u pekaru Hipnos u Risnu i naručite burek od pizze (ili možda pitu od pizze, ne znam što je gastronomski korektnije).
Valentinina jednostavna formula za pronalazak savršene pozicije za odmor na Korčuli
Iliri i trkači
U starom vijeku Boku su svojom postojbinom nazivali Iliri. Jedno od plemena, Risoniti, gradilo je grad Risan, koji je doživio procvat za vladavine kraljice Teute (po kojoj je možda i Tivat dobio ime). Upravo je Teuta poslala drugo pleme, Pireste, da se naseli nedaleko od Risna prema otoku Sv. Juraj, gdje su čuvali utvrdu koja je štitila ulaz u zaljev. Taj novoosnovani grad dobio je ime, pogađate, Perast. Mnoštvo stoljeća i državnih uređenja kasnije, ja sam jednu rujansku subotu započela ranojutarnjim trčanjem upravo na relaciji Perast – Risan. O fizičkim benefitima takvog početka dana suvišno je govoriti na ovom mjestu, a već sam spominjala i one duhovne meditativne koje osobno rado uživam. Zapravo, možda su upravo ovi potonji moj primarni razlog za jutarnje iskakanje iz kreveta, tim više kada me vani čeka more usnulo ispod tajanstvene izmaglice što je sišla sa surog Lovćena ili šumovitog Vrmca. Sat vremena čistog posoljenog zraka, mirne atmosfere na ivici planina i mora, te čitave lepeze emocija koje su se budile svakim kilometrom zajedno s danom ostavio me punog srca i praznog želuca. Pošto smo zatim glad utažili izvrsnim doručkom u restoranu Conte, odlučili smo iskoristiti uslugu naših domaćina i barkom se otisnuti ka Gospi od Škrpjela.
Gospa od Škrpjela i Sv. Juraj
Jedan od ovdašnjih običaja za zlatnog doba pomorstva bilo je bacanje kamenja za mirno more i sretnu plovidbu prilikom svakog isplovaljavanja iz luke. Tako je od kamenja položenog u srce Boke kotorske nastao umjetni otočić na kojem su Peraštani 1603. godine sagradili katoličku crkvu u čast Bogorodici koja se mornarima upravo tu ukazala dvjestotinjak godina ranije. Crkvu krase freske Tripe Kokolja i srebrne pločice stoljećima donošene od strane pomoraca kao znak zahvalnosti za Božju milost. Međutim, jedan od artefakata priča priču o nesretnom mornaru koji nije doživio milost da se vrati svojoj zaručnici Jacinti Kunić. Ona ga je čekala ostatak života, a svoju ljubav uvezla kosom u svoj zavjetni umjetnički goblen iz 1828. godine. Prema predaji, kosa u goblenu je godinama postajala svjetlija, sve dok nije potpuno posijedila. Danas Gospa od Škrpjela vrvi hordama posjetioca iz cijeloga svijeta, koji ipak nisu sasvim nadglasali taj tihi i čvrsti tenor bokokotrskog srca što kuca ispod ovog stijenja.
Odmah pored Gospe nalazi se Sv. Juraj (ili Sv. Đorđe) koji je, pak, nastao prirodnim putem. Na ovom škoju od 12. stoljeća stoji benediktinski samostan, a sve do polovine 19. stoljeća bio je i lokalno groblje. Zbog zbijenog reda čempresa i crkvenih veduta, smatra se da je Sv. Juraj poslužio kao inspiracija za Bocklinovu sliku ''Otok mrtvih''. Sv. Juraj nije otvoren za posjet.
Komadić tla u Hrvatskoj koji krije neiscrpne izvore tekuće solarne energije
Kamenje za vječnost
Promatrajući sve te ljude s ruksacima, platnenim šeširima i ambicioznim itinerarima, udubila sam se u misli o relativnosti svega, pa i dojmova. Gradić bogate povijesti koja seže do samih početaka naseljavanja ovog dijela Zemlje, a koja posebnu baštinu čuva na stranicama baroknog srednjeg vijeka kada su bokokotorske i dubrovačke lađe osvajale svjetska mora, danas je možda najtiši grad na ovoj strani Jadrana. Ljeti pretrpan turistima, zagušen škljocajima fotoaparata i traženjem internetske konekcije, Perast zimi broji oko 300 stanovnika. Moćnu brodogradnju zamijenilo je ugostiteljstvo, a interijeri palača prilagođeni su hotelskim lobijima. Perast, živa prošlost, danas je blještava kulisa profilnih fotografija, ali je na neki način i sumorna slika budućnosti priobalnih jadranskih gradova. Nekadašnje veličanstvene životne sredine polako se pretvaraju (ili su se već pretvorile) u luksuzna sezonska odmarališta. Kao rođena Šibenčanka, dijete starog i nekad moćnog dalmatinskog velikana, prepoznajem težinu svakog kamena položenog u palače, crkve, trgove i ulice ovog bisera. I znam da je to mnogo više od dobrog materijala za lajkove na društvenim mrežama. Dobar je to materijal, dragi moji, za vječnost. Tako bismo ga trebali i tretirati.
Budi svoja voda
No, pošto sam se ukrcala na korčulanku da nas vrati natrag na kopno, misli su se preko očiju prebacile na nešto veće i od povijesti. Prirodu i život. Promatrajući Lovćen i te lovćenske klisure, oštre rubove i vrtoglavo visoke vrhove, zamislila sam njegove padine kao platno života. Izrazito vidljive karakteristike Lovćena s ove strane jesu i duboki usjeci koje je vjekovima uporno i neumorno urezivala voda s ledenjačkih vrhova. Ona je u velikoj mjeri oblikovala tu divljinu koju sada gledam. Želim da ja budem i ostanem ta voda koja iz ledenjačkih vrhova kreće odlučna da od platna života napravi takvu fantastičnu i sebi prilagođenu sliku, da bi se potom jednoga dana pretočila u beskrajno plavetnilo kojem pripada i mirno plovila vječnošću znajući da je makar na svome putu usjekla značajan trag.
Još Valentininih priča potražite na njenom blogu Vebeway, Facebook stranici i Instagram profilu.
