Galerija
Kada u Starigradu okrenete leđa moru i uputite se Pakleničkom ulicom prema kanjonu Velike Paklenice, dvjestotinjak metara prije ulaza u nacionalni park, utkane u Velebit, kamene kuće Marasovića ispratit će vas u tišini. Kao priča bez zvuka o ljudima, planini i nekim drugim vremenima. Ali možda najviše o planini.
Velebitom su nekada prolazili trgovački putovi koji su spajali more i Liku, a jedan od njih vodio je kroz Veliku Paklenicu. U Liku se stizalo za desetak sati. Ljeti je na Velebitu bilo prometno i glasno, uz trgovce i putnike, tu su bili i pastiri čije su čitave obitelji ljeti živjele u velebitskim stanovima. Uz njih i brojni sakralni svjedoci (crkvice, kapelice, mirila, oltari) potvrđuju kako se na Velebitu aktivno živjelo.
Život na Velebitu
Podgorci su živjeli i gradili skromno, onako kako ih je planina naučila. Marasovići izgledaju kao školski primjer mimikrije i gotovo su stopljeni s okolinom. O klesarskoj vještini njihovih graditelja govore volute nad vratima dvorova ograđenih visokim zidovima, a o stoljetnom iskustvu položaj zaseoka i grupiranje kuća.
Tipična tradicijska kuća starigradskih zaselaka skromna je kamena kuća, "na tavan", krova na dvije vode pokrivenog crijepom. Početkom 20. stoljeća počeli su se raditi i krovovi "na kubu", bačvastog oblika, betonski i bez armature.
Marasovići su vjerojatno nastali početkom 18. stoljeća, a o ondašnjem životu možete puno doznati u etnokući Marasović, jednoj od starih kamenih kuća koja je dio zaštićene etnocjeline ovog zaselka, i koju je JU NP Paklenica kupila, obnovila i prenamijenila u izložbeni prostor. Kućanski pribor, namještaj, alati i oruđe svjedoče o teškom životu pod planinom, ali i o tome da se baš od nje, njezinih pašnjaka, šuma i potoka - i živjelo.
Smrt na Velebitu
A kad se na Velebitu moralo umrijeti, to je ostalo označeno, u kamenu, uz staze. Jedinstveni velebitski pogrebni ritual označavanja mjesta na kojemu se pokojnik na putu do udaljene župne crkve spuštao na tlo danas je zaštićena nematerijalna kulturna baština RH. Dobila ime po tome jer mu se "uzimala mira" ili jer mu se na tom mjestu duša "pomirila s Bogom" - svejedno je. U svakome su se slučaju mirila štovala više od grobova. Jer na tom je mjestu, na planini, ostajala duša.
Običaje i vjerovanja, kao i još jednu veliku ulogu koju je Velebit imao u životima svojih ljudi, približit će vam izložba "Mirila - počivala duša" u etnokući Marasović. Ulaz je besplatan, a izložba je otvorena od 13 do 21 u ljetnoj sezoni, kada možete doživjeti ambijent u konobi etnokuće uz tradicionalna jela ovoga kraja.
A ako prolazite izvan sezone, svejedno stanite kratko pred Marasovićima i zamislite kakav je ovdje bio život prije velike ceste koja je - jedva kilometar dalje, uz more - preko noći promijenila sve.
Pa i planinu.
