Galerija
Da odmah razjasnim… krvi je, srećom, bilo samo na početku staze, i to jedna mala kap koja je nakon uboda na granu lagano curila niz Jurjevu nogu. Ali opet, i ta kap bila je dovoljna da opravda naslov ovog članka, jer znoja i suza je bilo u potocima, kao i kiše koja nas je neumorno prala prvog dana.
Ali krenimo od početka… Ljubitelji prirode, planinarenja i izazova opet su se ove godine okupili na Velebitu kako bi se upustili u avanturu života. Highlander Velebit događaj je na kojem sudionici sa svim potrebnim stvarima za život u prirodi prolaze kroz predivne predjele jedne od naših najljepših planina, a za to imaju pomoć organizatora koji im na kontrolnim točkama osigurava vodu, hranu i logistiku.
Kao i prošlih godina, Highlander Velebit nudio je tri formata. Prvi, pod imenom Hercules značio je da u pet dana trebate prijeći sto kilometara staze od Zavižana do Starigrada Paklenice, zatim Pegasus (na kojem sam ja sudjelovao), na kojem vas je u tri dana čekalo oko 50 kilometara, te Orion, za koji na raspolaganju imate dva dana i koji iznosi nekih 35 kilometara.
Prvi put na Highlander Herculesu sudjelovao sam 2019. godine s prijateljem Arsenom (o tih neponovljivih pet dana s gotovo 30 kilograma opreme na leđima možete čitati ovdje kako ne biste ponovili iste greške kao i mi 😊). Sljedeće godine upustio sam se u kraću avanturu, danas poznatu kao Pegasus, koja je tada vodila prvim dijelom trase najdužeg formata od Zavižana do Baških Oštarija.
Godinu poslije opet sam bio na Herculesu, a kada su ove godine organizatori rutu od tri dana odlučili pomaknuti od Baških Oštarija do Starigrada Paklenice, činilo mi se kao idealna prilika da ponovo posjetim neke od najljepših dijelova Velebita.
Avantura počinje
I tako je moja ovogodišnja avantura počela u četvrtak, dan prije službenog starta. Dan sam proveo u Starigradu, napravio zadnje pripreme, provjerio opremu i nadopunio zalihe. Nije bilo previše vremena za noćne šetnje mjestom jer se trebalo dobro odmoriti prije ranog ustajanja i autobusa koji je u sedam sati čekao da nas prebaci do starta u Baškim Oštarijama.
Dan prije čuo sam se s Tomislavom, highlanderom kojeg sam upoznao u onoj prvoj avanturi 2019. i s kojim otad redovito planinarim i iskusno smo zaključili kako nam ne treba dodatna težina u obliku hlača protiv kiše. O, kako nismo imali pravo... 😊 Ali o tome kasnije.
Tomislav je sudjelovao na Herculesu, zajedno s Jurjem, kojeg sam upoznao na Highlander Medvednici ove godine, i već su dva dana planinarili Velebitom te su odlučili pričekati jedan dan u Baškim Oštarijama kako bismo zajedno s ostatkom ekipe s kojom inače planinarimo odradili ostatak staze. Na putu za Baške bili su Tomislavova supruga Danijela, njihov jedanaestogodišnji sin Sven, Lucija te nova lica Lili i Liesbeth.
Njihov start bio je predviđen u osam sati, a moj u devet, pa smo se dogovorili kako će oni tada i krenuti, a ja ću ih stići putem, vjerojatno u Raminu koritu ili na pauzi za ručak.
Iako sam se na početku staze malo gubio, prvi put kad sam skrenuo na put gdje nije bilo otisaka gojzerica, već samo šapa te drugi put gdje nije bilo vidljivih markacija zbog ogromne devastacije šume, vjerojatno od onih koji bi o šumi trebali voditi brigu, već oko 11 sati uhvatio sam svoju ekipu na odmorištu poslije napornog uspona, gdje smo i 2019. pili kavu.
Volim planinariti i sam, ali otad je avantura i službeno mogla početi. Zajedno smo krenuli Raminim koritom, jednom od rijetkih prašuma u Hrvatskoj. U tom nepristupačnom dijelu Velebita nije preporučljivo zadržavanje zbog zvijeri čiji je to dom, ali spomenuta vesela skupina, uz još ponekog člana, hrabro je i glasno kročila šumom pa nije bilo šanse da sretnemo bilo kakve životinje, koje su se tih nekoliko sati vjerojatno preselile u tiše i mirnije krajeve planine.
Izlazak iz Ramina korita posebno je zahtjevan. Kako smo već znali što nas čeka, dogovor je bio da nakon uspona napravimo dužu pauzu za ručak. Tog dana to je trebao biti najteži dio puta, ali nažalost planina je pokazala zube i ostatak dana samo smo mogli sanjati o "idili" u Raminu koritu.
Na greškama se uči?
Naime, taman na spomenutoj pauzi počela je padati kiša, koja nije stala sve osam ili devet navečer. Šuma je na početku filtrirala količinu padalina koje su topile naš ruksak i odjeću, ali kada smo izašli na otvorene dijelove i kada se kiša pretvorila u pljusak zbog kojeg ne vidite tri metra ispred sebe, nije nam bilo spasa, a svakako nije bilo ni kišnih hlača koje su iskusni highlanderi ostavili u automobilu. 😊
Na greškama se uči, to svi znamo, pa tako ni ja nisam ponovio grešku sa Stare planine, kada mi je na Highlander Srbija u oluji promočila vreća za spavanje. Vreća, kao i odjeća za spavanje, bila je koliko-toliko sigurna u dry bagu u ruksaku.
Potpuno mokri došli smo do skloništa Šugarska duliba. Dosta ljudi odlučilo je prenoćiti ondje jer su se uvjeti sve više pogoršavali, a ondje su imali barem malu zaštitu šume. Mi smo odlučili nastaviti do kontrolne točke, koja se nalazi na Panosu, iako smo znali da smo tamo izloženi svim vremenskim uvjetima. Problem je kod Panosa i taj što nema previše mjesta za šatore te je tlo užasno tvrdo i puno kamenja tako da šator ne možete optimalno postaviti kako biste bili što zaštićeniji od kiše.
Bez obzira na sve, nismo ni u jednom trenutku mislili ostati negdje prije kontrolne točke, nego smo mokri i promrzli krenuli na tih još sat i pol do dva predviđenih za taj dan. Još od prvog Highlandera uvijek nam plan je doći prije mraka do kontrolne točke, a vremenski uvjeti te psihičko i fizičko stanje svakog u grupi samo diktiraju vrijeme kad se kreće.
Tako smo se npr. na Highlander Durmitor bez problema dizali u tri ujutro kako bismo krenuli oko četiri sata da bismo izbjegli nevrijeme koje je bilo najavljeno za pet popodne i po svoj prilici uhvatilo bi nas taman na vrhu planine. Doduše, brutalno smo se izgubili u šumi i taman kad smo kretali prema vrhu počela je grmljavina, ali ne možeš baš na sve utjecati. 😉 Ako vas zanima kako nas je veličanstveni Durmitor izbio iz cipele i svejedno oduševio, evo poveznice na članak.
Uglavnom, mi smo krenuli dalje i jedva dočekali kontrolnu točku oko sedam sati navečer. Taman prije mraka, ali kiša još nije popuštala. U takvim uvjetima gotovo je nemoguće podići šator, a da ostane suh. A trebalo je brzo reagirati, podići zaklon i spasiti još ono malo suhe odjeće koja je bila u ruksaku te se brzo presvući jer su se već ruke počele tresti, a zubi cvokotati.
Najgori i najbolji osjećaj
Najgori osjećaj u ova tri dana bio je upravo taj, kada još nisi postavio šator, spremio u njega ruksak koji je natopljen s barem tri litre kiše i otvorio dry bag da vidiš čeka li te tu noć hipotermija ili šuškanje u toplu merino majicu i pernatu vreću dok te kišne kapi po šatoru izluđuju, ali i lagano uspavljuju.
Iako su mi u tom trenutku na pameti bili samo topli tuš, deka i kauč, mogu reći kako mi je to ujedno bio i najbolji trenutak ovogodišnjeg Highlandera. I to ne zbog uspomena i avanture koju smo zajedno prošli, nego zbog toga što se cijela moja ekipa razletjela po kampu i prije negoli su se presvukli, podigli svoj šator i utoplili pomogla podići barem još deset šatora onima kojima je ovo iskustvo bilo previše i koji u tom trenutku nisu znali tko im glavu nosi.
A bilo je više takvih. Cjelodnevna kiša i sama po sebi zahtjevna staza plus ogromni ruksak na leđima mnoge su doveli do ruba. Ljudi su ulazili u kamp roneći suze od muke pa iako je ujutro granulo sunce, dosta je njih odustalo, ali s druge strane neki su hrabro krenuli dalje.
Uvijek si ponosan kada dođeš do cilja u tako velikom izazovu, ali mislim da i oni koji su odustali mogu biti vrlo ponosni na sebe. Puno je manje onih koji imaju hrabrosti doći na start od onih kojima svake godine fali posljednji klik mišem da bi se prijavili. Ovakvo iskustvo dovede te u potpuno drukčije situacije od onih iz svakodnevnog života na koje si navikao i preporučio bih ga svima.
Planinu ne treba olako shvaćati, u trenutku pokaže svoje zube i postavi te na mjesto, zato mislim da nije nikakva sramota odustati. Čak mislim da je da je to odlična odluka, jer u protivnom samo možeš dovesti sebe u probleme, a još gore i druge planinare.
Kiša je, srećom, prestala oko 9 navečer pa smo mogli još malo uživati u druženju ispred šatora, a organizatori su mogli zapaliti logorsku vatru koja je mnogima pomogla da barem dijelom osuše natopljenu opremu. Kako je jedan highlander tu večer primijetio, kada ga je netko pitao je li mu se majica osušila: "Nije više natopljena kišom, izgleda samo kao da je natopljena znojem. Odlična je!"
Od Panosa do Velikog rujna
Probudili smo se oko šest sati, kiše, srećom, nije bilo, samo magla koja je dodatno vlažila stvari. Dok smo se lagano spremali i pakirali stvari, oko osam je izišlo sunce te nas natjeralo da malo duže ostanemo na Panosu kako bi nam se barem dio stvari još osušio i kako bi nam ruksak bio što lakši.
Pozdravili smo se s onima koji su odlučili odustati i krenuli u sljedeću dionicu. Odradili smo krv i suze, na rasporedu za taj dan bio je – znoj!
Iako dva kilometra manje nego prvog dana, svejedno nas je čekala zahtjevna dionica s dosta otvorenih predjela na kojima je osim surovog terena najveći problem vrućina. Inače se na Highlanderima svi cijelo vrijeme držimo skupa, što je nekad frustrirajuće ako želiš malo protegnuti noge i produžiti korak ili si na začelju i ne možeš pratiti tempo ostatka ekipe, ovog smo se puta odlučili podijeliti u nekoliko manjih skupina, tako da je svatko na oku i da svi mogu planinariti svojim tempom.
Mislim da nam je takav dogovor svima pasao. Sven, Tomislav i ja krenuli smo na čelo naše skupine, neposredno iza nas išli su Liesbeth i Juraj, dok su Danijela, Lucija i Lili odlučile prvo otići do vidikovca na Panosu, a cijelo vrijeme družili smo se i s drugim Tomislavom i njegovim petnaestogodišnjim sinom Mihom. Inače, nisu Tomislav i Tomislav jedini došli s maloljetnom djecom. Na stazi su bili i Luka, devetogodišnja highlanderica, i apsolutni rekorder, koliko je meni poznato, Fran od 5 i pol godina.
Krenuli smo do sljedeće postaje – Tatekove kolibe, mjesta na kojem smo se planirali naći i napraviti dužu pauzu za ručak te iskoristiti osunčane livade za sušenje šatora i odjeće. Iako je na dijelovima staza bila vrlo zahtjevna, mi u prvoj skupini iskoristili smo je za malo brži tempo i uživali u kilometrima šumske staze. Učestalije i kraće pauze bile su taman dovoljne da se često srećemo s ostalima iz skupine, osim trojke s vidikovca, koja nas je uhvatila tek kod Tatekove kolibe.
Highlanderski recept za sreću
Dobra dva sata uživali smo u hladu i pripremali ručak, svatko prema svom receptu. Inače, na ovakvim događajima Podravkina Talianetta vrhunac je gastronomije u kojem, nažalost, možete uživati samo kada imate dovoljno vremena, vode i plina. Postoje i druge opcije, taktička dehidrirana hrana koja je namijenjena za vojsku, sve to osigurava organizator, koja je praktičnija za pripremu, ali okusom za Podravkinim receptom kaska godinama.
Međutim, postoji recept koji smo odavno otkrili, a to je da u ta ne baš okusom sjajna jela dodate jednu juhu Fini-Mini i onda ste na konju. Odmah da se ogradim, Podravka ne plaća ovu reklamu, ali stvarno na planini te dvije vrećice s takvim guštom pripremamo. Možda zato što je domaće uvijek domaće. 😉
Punih želudaca, nakon dugog odmora teško je bilo pokrenuti se za polazak. Međutim, oko dva popodne krenuli smo dalje i odmah nas je čekao najteži uspon dana. Penjanje do Stapa zahtijeva strpljenje i upornost koja se na vrhu brda, ispod nevjerojatne stijene itekako isplati. Pogled koji puca prema Velikom Rujnu, koji je bilo naš cilj za taj dan, teško se može opisati. Nepregledna velebitska polja čekala su na nas pa nismo imali previše vremena za divljenje, tek za zajedničku fotografiju.
Prolazeći kroz predivnu šumu, lagano smo brojili kilometre koji su nas još čekali tog dana, a dodatnu energiju dobili smo nakon posljednjeg uspona druge dionice, nakon kojeg je pogled pucao na Veliko Rujno. Znali smo da kraj nije ni blizu jer se Veliko Rujno s razlogom zove veliko. Međutim, lakše je bilo kada znaš kako do kraja dana imaš još oko dva sata planinarenja ili manje.
Minutaža se malo produžila kada smo na stazi počeli susretati stada krava koja su se tvrdoglavo držala utabanih velebitskih putova. Zna se tko je tu kod kuće, zna se i tko je jači, pa nam je jedina opcija bila da u nešto širem luku zaobiđemo te lijepe životinje koje su zbunjeno promatrale rijeke planinara koje su im dolazile ususret.
Krave su bile iza nas, ostala je tek posljednja dionica od nekih sat vremena do kampa pa smo na livadi, u hladu, odlučili predahnuti. Skuhali smo kavu i pričekali ostatak družine kako bismo zajedno ušli u cilj. Nismo dugo bili samo jer su nam se pridružili konji koji slobodno lutaju velebitskim prostranstvima. Zanimljiva im je bila naša oprema, a nisu mogli odoljeti od kiše rastopljenom Kviki gricu, koji smo dobili od organizatora (ni ovo nije reklama 😊), a koji se stisnuo u vanjskom džepu Svenova ruksaka. Njuškanje po leđima našeg najmlađeg člana brzo je zaustavio Tomislav, konji su otišli, a mi smo u miru nastavili uživati u kavi.
Olakšanje je bilo što smo u kamp došli taman u sumrak pa smo još uvijek bez naglavnih lampi mogli jednostavno složiti šatore i pripremiti se za topli obrok koji nas je čekao. Grah s kobasicom bio je senzacionalan, pa smo se puna želuca i mirne duše mogli povući ispred šatora i uz pogled na milijun zvijezda prepričavati događaje od protekla dva dana. Nažalost, taman na putu do šatora navukli su se oblaci i kiša je počela lagano padati, što je značilo da je vrijeme za krevet i skupljanje snage za posljednju dionicu, koja je prema pričama i iskustvu trebala biti najlakša.
Nismo odmah mogli zaspati jer je u neposrednu blizinu naših šatora došla skupina od pet-šest highlandera koji su više od pola sata uz svađu, povike i visoke tonove slagali šatore. Nakon što smo ih zamolili da se stišaju, sve je bilo okej, ali nam je bilo žao što uvijek naletimo na nekoga tko ne poštuje osnovni planinarski bonton te ljude koji se ne znaju ponašati na stazi.
U skloništa koja su na putu neki su ostavljali svoje smeće kao da nije njihova briga i kao da ne znaju kako je to strogo zabranjeno i da se na ovakvu događaju iznimno brine o održivosti i prirodi. Tomislav je počistio jedno sklonište, drugo, uz svu opremu i svoje otpatke, nažalost nismo mogli. Nadamo se samo da će se svi koji dolaze na ovakva okupljanja educirati i razmisliti što i samo jedan komad njihova smeća na putu ili u skloništu znači za prirodu ili druge planinare koji će morati skupljati za njima.
Od Velikog Rujna do Paklenice
Savršen dan dočekao nas je kada smo provirili iz šatora. Doručak, kava, WC i lagano spremanje kako bismo relativno rano krenuli i iskoristili dan za kupanje i možda ručak u Starigradu. Taman za zagrijavanje, put nas je vodio preko Stražbenice, prijevoja do kojeg nam je iz kampa trebalo ravno sat vremena. Uspon od nekih pola sata ili malo više podsjetio nas je gdje se nalazimo, ali nakon tog napora slijedilo je spuštanje u predivni Nacionalni park Paklenica.
Još nekih sat vremena trebalo nam je do Planinarskog doma Paklenica, gdje smo u hladu, na klupama uživali u brzim zalogajima, kavi, pivu… Iako do cilja ima još otprilike dva sata, meni ovaj dom u glavi već označava kraj. Put vodi preko turističke staze nacionalnog parka i najzahtjevniji je dio ostati koncentriran na svaki korak.
Nakon tri dana pješačenja, gotovo svih vremenskih uvjeta, nestvarne ljepote prirode i dobrog društva konačno smo stigli do kraja naše avanture, koji je označavao dolazak do kampa Jaz u Starigradu.
Uvijek se isto osjećamo. I sretni i tužni zbog završetka jer iako je dolazak u cilj oslobađajući, daleko je to od one slobode koja se osjeti u planinama!
