Galerija
Prije više od deset godina prvi sam put posjetio Konyu, ali tada kao dio turističke grupe. Prožet brojnim razgledavanjima u žurbi, nisam imao priliku uistinu doživjeti ono po čemu je ovaj grad poznat – njegovu dušu. Možda je krivica bila u načinu putovanja ili jednostavno nisam tada bio spreman. No, nedavno sam odlučio dati Konyi drugu šansu i vratio se, ovaj put s više vremena i želje da osjetim pravu atmosferu mjesta.
Za mene je, kao nekoga tko često provodi vrijeme u Istanbulu i čak je za vrijeme pandemije neko vrijeme živio tamo, doći u Konyu doista bilo iskustvo iz druge dimenzije. Gdje Istanbul pulsira energijom metropole, mješavinom starog i novog, suprotnosti koje se stapaju u grad koji nikad ne spava – Konya kao da diše polaganim, gotovo meditativnim ritmom.
Autentični šarm
Smještena u središnjoj Anatoliji, na visoravni koju okružuju blage stepe, Konya nosi sušnu, kontinentalnu klimu. Ljetne vrućine često nadmašuju 30 stupnjeva, dok zime mogu biti hladne i vjetrovite. Ovaj krajolik, možda naizgled surov, sakriva nevjerojatno bogatu povijest i kulturu.
Za razliku od Istanbula, gdje se možete zateći kako u nekoj boemskoj četvrti uživate u pivi s pogledom na Bospor, potraga za alkoholom u Konyi bila je kao traganje za skrivenim blagom – nemoguća misija. Kao da sam se našao u Dohi, ali s tri zvjezdice nižom razinom usluge. Nije to bio problem, već samo simpatičan podsjetnik koliko je Konya različita – ozbiljnija, tradicionalnija i usredotočenija na svoju kulturnu baštinu. No ta autentičnost upravo i čini njen šarm.
Međutim, kad je riječ o svakodnevnom životu, cijene su slične onima u Istanbulu, možda za nijansu niže. No, ako biste, hipotetski, odlučili preseliti se ovamo, najamnina bi vam bila daleko niža nego u Istanbulu. Ipak, teško je zamisliti zašto bi se netko iz Europe želio preseliti u Konyu – osim ako ne traži mir i povučenost u mističnom okruženju.
Ono što tražiš, traži tebe
Ako postoji ime koje se veže za ovaj grad, to je ime Mevlane Dželaluddina Rumija. Sufi mistik i pjesnik iz 13. stoljeća, Rumi je svojim učenjima o ljubavi, miru i unutarnjem putovanju privukao brojne poklonike iz cijelog svijeta. Njegov mauzolej u Konyi jedno je od najposjećenijih mjesta u Turskoj, a začudo, ulaz je besplatan. Njegove riječi, poput "Ono što tražiš, traži tebe" odjekuju u dušama putnika koji dolaze ovamo, ne samo da posjete mjesto njegovog počinka, već da pronađu i tračak mudrosti koju je ostavio iza sebe. Atmosfera u mauzoleju je gotovo opipljiva – spokojna, prožeta duhovnošću, i nekako unatoč gužvi, intimna.
Osim Rumijevog mauzoleja, Konya priča svoju priču kroz moćne plesove derviša, uske ulice i brojne džamije. Jedna od najistaknutijih je Alaeddin džamija, izgrađena u seldžučkom stilu, smještena na vrhu brda s kojeg se pruža pogled na cijeli grad. Tu je i Karatay medresa, nekoć centar islamske znanosti, danas pretvorena u muzej keramike i pločica. Šetajući ulicama, primijetit ćete spoj prošlosti i sadašnjosti – trgovine sa začinima i rukotvorinama, stara zdanja, ali i moderni kafići koji ipak zadržavaju dozu tradicije.
Dok je većina posjetitelja Konyje usredotočena na sufijsku baštinu i stari grad, vrijedi izdvojiti vrijeme i za posjet Çatalhöyüku, lokalitetu udaljenom oko 50 kilometara od centra grada. Çatalhöyük, koji datira iz doba prije otprilike devet tisuća godina, jedno je od najbolje očuvanih neolitskih naselja i smatra se prvim urbanim naseljem takve vrste na svijetu. Ovo mjesto ključno je za razumijevanje rane ljudske prapovijesti i razvoja urbanog života. Tijekom dvije tusuće godina, Çatalhöyük je svjedočio prijelazu od malih sela do urbanih središta, uvođenju domestificiranih životinja poput stoke, povećanju gustoće naseljenosti, ali i razvoju složenih rituala te figurativne umjetnosti, sve uz zadržavanje snažnog osjećaja zajednice i jednakosti.
Lokalne delicije
Naša avantura do Konyje započela je u Istanbulu, i iako brzi vlak predstavlja udobnu opciju (20-ak eura po osobi i smjeru, 4-5 sati putovanja), mi smo odabrali automobil. Trebalo nam je dobrih osam sati s nekoliko stajanja putem, kroz Ankaru i široke autopute središnje Turske. No kako smo išli na svadbu, izbor je pao na auto – dugotrajno, ali omogućilo nam je zaustavljanje na skrivenim mjestima uz put, gdje smo isprobali lokalne specijalitete i razgovarali s mještanima.
Kad je riječ o hrani, Konya je poznata po nekoliko specifičnih jela. Svakako treba spomenuti "etli ekmek" – nešto između turske pite i pizze, tanko tijesto s mljevenim mesom, pečeno u kamenoj peći. Popularan je i "tirit", jelo od komadića kruha prekrivenog s mesom i umakom od jogurta. Ako imate priliku, isprobajte i lokalne deserte poput "höşmerim" – slatkiš od sira i griza, pravi anatolski užitak. Hrana u Konyi nosi bogatstvo okusa i jednostavnost koja odražava duh ovog kraja.
Konya možda nema blještavilo Istanbula, no u svojoj jednostavnosti skriva jedinstvenu ljepotu. Grad vas poziva da zastanete, da dišete i da se uputite na putovanje – ne samo kroz njegove ulice, već i kroz vlastite misli. Kao što je Rumi jednom rekao: "Jučer sam bio pametan, pa sam htio promijeniti svijet. Danas sam mudar, pa mijenjam sebe." U konačnici, Konyu ne treba promatrati kroz prizmu onoga što nema, već kroz ono što nudi. Možda nije idealna destinacija za ljubitelje noćnog života, ali za one koji traže mir, refleksiju i duboku povezanost s prošlošću, Konya je poput otvorene knjige puna starih, zaboravljenih priča koje samo čekaju da budu ispričane.
"Proveo sam 24 sata s japanskom mafijom": Robert Dacešin u društvu zloglasnih kriminalaca
