Konstantinopol, današnji grad Istanbul u Turskoj, bio je prijestolnica Rimskog Carstva više od tisuću godina. Razvio se iz drevne grčke kolonije osnovane u 7. stoljeću prije nove ere, te postao jedan od najvažnijih gradova Srednjeg vijeka. Godine 324. car Konstantin službeno je premjestio prijestolnicu Carstva iz Rima u grad Bizant i nazvao ga Konstantinopol, po sebi. Ovaj događaj pokrenuo je razdoblje prožeto grčkom kulturom, rimskom državnom organizacijom i kršćanstvom. Sve do 1453. i pada grada, Konstantinopol, odnosno tad već Carigrad, ostao je iznimno važan.
Povijest grada
Na raskrižju drevnih trgovačkih i vojnih cesta, Konstantinopol je izabran za glavni grad Rimskog carstva. Glavni razlozi za ovaj izbor temeljili su se na političkoj i vojnoj situaciji koja je zahtijevala snažno središte u istočnom dijelu Carstva.
Mali grad Bizant, između dva kontinenta, bio je očiti izbor. Položaj s okolicom i prirodnim lukama osiguravao je nesmetanu opskrbu žitom i ostalim potrepštinama. S europske strane grad su branile 45 kilometara dugačke Teodozijeve zidine, nazvane po caru Teodoziju II. Od svog najranijeg razdoblja, grad se stalno povećavao, a povjesničari pretpostavljaju kako je grad prije Velike Justinijanove kuge 542. godine brojao oko 400 tisuća duša.
Konstantinopol kao „Novi Rim“
Više od bilo koje druge njegove karakteristike, identitet grada počivao je na simbolici. Konstantin je „potresao“ kasnoantički svijet premještajući njegovo središte s talijanskoga poluotoka na istok, iz staroga u Novi Rim.
Bizantinci su za svoju prijestolnicu koristili izraz Rim, Novi Rim ili Drugi Rim, a sam naziv "Bizant" skovan je kasnije u povijesti. Njihovi su carevi bili izravni nasljednici rimskih careva, pa ta veza s Rimom predstavlja svojevrstan izvor iz kojeg je izvedena koncepcija apsolutne vlasti bizantskih careva i njihovih pretenzija na svijet izvan granica njihova carstva.
Glavni kršćanski grad
Ideja o Konstantinopolu kao univerzalnoj kršćanskoj prijestolnici, jednakoj Novom Jeruzalemu, bila je temeljna za bizantsku političku ideologiju. Bizantskog cara često su nazivali “Gospodinovim pomazanikom” i uspoređivali s osobama poput Mojsija, Ilije i Davida. Kao i ove biblijske osobe, bizantski je car bio vođa izabranog Božjeg naroda, u ovom slučaju svih kršćana. To je značilo da je ideologiju nove prijestolnice trebalo prožeti biblijskim utjecajima Staroga zavjeta. Prvo spominjanje Konstantinopola kao Novog Jeruzalema datira oko 500. godine i od tada se taj izraz koristi u vjerskim tekstovima.
Štovanje djevice Marije
Djevica Marija, poznata kao Theotokos (Majka Božja) na grčkom, bila je u središtu bizantskog vjerskog identiteta. Bizantincima je Bogorodica bila posrednica između napaćenog čovječanstva i Krista, kao i zaštitnica Carigrada. Koliko je imala važnost vidi se po nebrojenom broju njezinih prikaza u umjetnosti, svetim mjestima i liturgijskim pjesmama koje su joj posvećene.
Nakon 3. ekumenskog sabora u Efezu 431. godine, Marija je proglašena Bogorodicom. Za vrijeme vladavine Teodozija II. počelo je sakupljanje njezinih relikvija i ikona kao materijalnih potvrda njezine prisutnosti, a grad je bio posvećen i identificiran s njom.
Vladar Konstantinopola
Već smo spomenuli važnost bizantske političke ideologije za ideju Konstantinopola kao univerzalne kršćanske prijestolnice. U središtu te ideologije stajao je vladar Carigrada i cjelokupnog kršćanskog svijeta. Unatoč povijesnim okolnostima, Bizant je čvrsto vjerovao u ideju carstva. Kao što je bio slučaj s poganskim Rimskim Carstvom, carska je vlast u kristijaniziranom Carstvu sačuvala svoj božanski karakter.
Bizantski je car Božji odabranik; pozvan je da vlada Božjom providnošću i ispunjava Božju volju kao vladar carstva zaštićen od Boga. Cara su smatrali vođom svega svijeta i zaštitnikom kršćanske vjere. Bio je jedini zakoniti car na zemlji, ne samo izabran od Boga, već i nasljednik rimskih careva koji datiraju od Augusta. Ta je ideja dominirala životom i ogledala se u spomenicima, umjetnosti, pečatu, novcu...
Iznenađujuće, vrhovnu vlast bizantskog cara priznavale su čak i neovisne srednjovjekovne zemlje. Dakle, srednjovjekovne zemlje bile su dio hijerarhije država na čijem je vrhu stajao bizantski autokrat kao poglavar kršćanskog svijeta.
