U ekstremnim uvjetima, kada je čovjek suočen s ozbiljnom prijetnjom po život, neki su pojedinci iskusili neobično i također neobično slično iskustvo – osjećaj da je netko uz njih i vodi ih i motivira da nastave dalje. Taj fenomen poznat je pod nazivom "sindrom trećeg čovjeka" (eng. Third Man Syndrome).
Iako ga mnogi opisuju kao gotovo nadnaravno iskustvo, većina znanstvenika vjeruje da se radi o psihološkom i neurološkom odgovoru mozga na ekstremni stres i senzornu deprivaciju. Smatraju da je riječ jo kompleksnoj reakciji organizma u trenucima kada su svi ostali resursi iscrpljeni.
Pojam "treći čovjek" popularizirao je autor John Geiger u svojoj knjizi "The Third Man Factor" iz 2009. godine. Ime je inspirirano stihovima poeme "Pusta zemlja" T. S. Eliota, gdje se spominje "treća osoba koja hoda s nama", iako su prisutne samo dvije osobe. Jedan od prvih zabilježenih slučajeva pojavljivanja "trećeg čovjeka" dogodio se 1915. godine istraživaču Ernestu Shackletonu tijekom njegove antarktičke ekspedicije. Zanimljivo je što su isti osjećaj nečije prisutnosti imala i njegova dva - stvarna - suputnika.
Slična su iskustva zabilježili i alpinisti, astronauti, jedriličari, vojnici, kao i oni koji su preživjeli razne prirodne katastrofa ili nesreće. Trećeg čovjeka "upoznao je" čuveni alpinist Reinhold Messner pri silasku s planine Nanga Parbat u Pakistanu, kada je i tragično izgubio brata. Treći čovjek "bio" je i u kokpitu Charlesa Lindbergha tijekom prvog solo leta preko Atlantika 1927. godine.
Što kaže znanost?
Iako su opisi ovog fenomena često emocionalno snažni i doživljeni kao vrlo stvarni ili čak nadnaravni, anđeoski ili božanski, znanstvena zajednica pokušava sindrom trećeg čovjeka objasniti kroz poznate psihološke i neurološke mehanizme. Postoji nekoliko teorija koje pokušavaju objasniti zašto i kako dolazi do ovog efekta. Jedno od najčešćih znanstvenih objašnjenja odnosi se na fiziološke promjene u mozgu uzrokovane ekstremnim uvjetima. Visinska bolest, dehidracija, iscrpljenost, nedostatak sna i niske temperature mogu dovesti do hipoksije – smanjene opskrbe mozga kisikom.
Takvo stanje može uzrokovati halucinacije, dezorijentaciju i izmijenjenu percepciju stvarnosti. U tim trenucima, mozak pokušava održati funkcionalnost stvaranjem iluzije prisutnosti druge osobe, koja simbolički preuzima ulogu zaštitnika, savjetnika ili vodiča.
Slična je teorija prema kojoj sindrom trećeg čovjeka predstavlja obrambeni mehanizam psihe, koji se aktivira u ekstremnim i traumatičnim situacijama. Mozak, suočen s potpunom usamljenošću ili bezizlaznošću, stvara unutarnji glas ili osjećaj prisutnosti kako bi osobi pružio osjećaj sigurnosti i kontrole.
Istraživanja su pokazala da je osjećaj prisutnosti povezan s aktivacijom određenih dijelova mozga, ponajprije temporalnog i parijetalnog režnja. Ti su dijelovi mozga odgovorni za prostornu orijentaciju, percepciju tijela i osjećaj samosvijesti.
U trenutku kada mozak više ne može jasno razlikovati gdje završava vlastito tijelo, a gdje počinje vanjski svijet, može se pojaviti osjećaj da je prisutna još jedna osoba – iako ona objektivno ne postoji.
Gojzericama po Slavoniji: Najbolje staze za planinarenje nedaleko od Slavonskog Broda
