Galerija
„Krvavi žuljevi, glad i premlaćivanja. Tako nas je dočekao Kadykchan.“
Ovo je zapis ruskog pisca o gradu u koji danas putujemo.
Kadykchan je napušteno radničko naselje u ruskoj oblasti Magadan. Izgrađeno je uz tzv. Cestu kostiju koja svojim nadimkom dobro dočarava ono što nas čeka.
Ovdje je posao popisivača stanovništva najlakši na svijetu: zadnji je zabilježio 0 ljudi. Doduše, putnici i turisti su kasnije svjedočili kako su vidjeli neke ljude. Razloga za nesigurnost nisu imali jer, kako kažu, ti Rusi su bili više začuđeni što vide turiste, nego ovi što vide stanovnike u gradu bez stanovnika.
Zvali su je Zemlja bijele smrti
Kao što smo spomenuli, grad je podignut uz tzv. Cestu kostiju koja je ime dobila zbog brojnih radnika koji su umrli u lošim uvjetima gradeći je.
I sam grad Kadykchan sagradili su zatvorenici gulaga uoči Drugog svjetskog rata, kako bi u njemu živjeli radnici koji će vaditi ugljen iz obližnjeg nalazišta.
Ovdje je na prisilnom radu bio i Varlam Shalamov, poznati pisac i politički neprijatelj Staljina. Proveo je dvije godine na prisilnom radu u Kadykchanu, a u logorskim kronikama Kolyma Tales opisao je život zatvorenika ovako:
„Krvavi žuljevi, glad i premlaćivanja. Tako nas je dočekao Kadykchan.“
Nakon Staljinove smrti 1953. godine, neki bivši logoraši odlučili su ostati u ovom gradu i započeti novi život.
Za radnike koji su iz raznih dijelova SSSR-a doselili u grad podignut rukama zatvorenika, život je ipak bio lakši. Jedan od svjedoka tog vremena i bivših stanovnika grada, Vladimir, zaBBC je ispričao kako je život 1970-ih bio dobar.
Više od 10 000 stanovnika masovnih betonskih zgrada na raspolaganju je imalo kino, dobro opremljene dućane, bolnicu, dvije škole i restoran s dobrim vinom i živom glazbom. Štoviše, kulturni centar bi za ljetnih noći organizirao glazbeni festival i disko za brojne mlade.
Kraj desetljeća značio je i kraj ljeta ovog grada. Došle su oštrije 80-e, promjene u ekonomskoj politici zemlje i prve naznake krize koja će tek eskalirati. Plaće su s vremena na vrijeme kasnile, no ljudi su se snalazili. Bilo je to „not good, not terrible“ doba.
No, kako je vrijeme odmicalo, situacija se pogoršavala i sve je kulminiralo 90-ih kada se i raspao Sovjetski Savez. Tih godina rudarenje je ovdje obilježeno kao neprofitabilna industrija.
Jedan rudnik zatvoren je 1992. godine, a potom i drugi nakon što je došlo do teške nesreće. Naime, 1996. eksplozija u rudniku ubila je šestero ljudi – kada je i on zatvoren, vlada je (skromno) financirala preseljenje posljednjeg preostalog stanovništva. Više nije bilo razloga za život u Kadykchanu.
Ulaz na vlastiti rizik
Danas je to grad napuštenih zgrada, oronulih fasada na kojima se još vide tragovi sovjetske propagande, raslinja koje ulazi kroz vrata i prozore, urušenih krovova, razbijenih stakala i sablasne tišine.
U napuštenim prostorijama i dalje se mogu vidjeti stare bilježnice ispisane rukom na ćirilici, nečija nikad pročitana pošta, marksistički udžbenici i zahrđalo posuđe.
Gradić je proživio život i smrt sovjetske Rusije zajedno s njom. Izrastao uoči Drugog svjetskog rata, obilježen mukama zatvorenika Gulaga, dosegnuo je svoj vrhunac 1970-ih i nakon krize 80-ih propao zajedno sa Sovjetskim Savezom.
Kao uspomena na davna vremena ostala je samo Lenjinova bista na glavnom trgu, u raspadajućem stanju.
Nažalost, nije to jedini ruski grad duhova. Stotine njih, ali i njihovih stanovnika, proživjeli su istu sudbinu nakon raspada SSSR-a. Opustošenost, gubitak poslova, raspad industrije i zaborav.
Pomalo tragikomično, neki turistički vodiči uputit će vas u ovaj grad a u rubrikama koje nabrajaju sadržaje stoje upute poput:
- Nema dućana, ponesite vlastitu hranu i vodu
- Možete prići gradu pješke preko mosta, ali oprezno jer se srušio u rijeku
- Internet radi 10 kilometara niže niz cestu
- Medvjedi su rijetkost jer ovdje nema hrane
- Pazite na staklo jer je najbliža zdravstvena ustanova udaljena 20 km i ne mogu liječiti ozbiljne ozlijede…
Umjetnička reanimacija
Upravo u rujnu ove godine dogodio se prvi mali pomak u zagrobnom životu grada. Grupa dizajnera provela je četiri dana u Kadykchanu nastojeći unijetiživot u njega, makar prividno.
Zgrade su oslikane ljudima u svakodnevnim situacijama: šetnji psa, odlasku u školu ili na posao, dječjoj igri sa zmajevima, čitanju knjige na trijemu i naravno – radnicima u rudniku.
Koliko je ovaj projekt „oživio“ grad, a koliko je samo bolna uspomena na nešto što je bilo, bit će na onome tko promatra.
