Galerija
Splićanin Jurica Galić Juka nagrađivani je fotograf i putopisac, koji u potrazi za onim pravim kadrom, u potrazi za pričom koju treba prenijeti prelazi tisuće kilometara, odričući se sigurnosti i komfora, postajući dijelom onoga što će objektivom uhvatiti, živeći djelić života koji svojim slikopisima bilježi.
Upravo ta autentičnost, nenamještenost, iskrenost i priča njegovim fotografijama daju snagu koju ne mogu nadomjestiti ni oprema ni obrada. Sudjelovao je na brojnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu, a neke su njegove radove objavili i listovi svjetskog glasa, poput National Geographica i The Guardiana.
Rado će ispričati, bar dok je ne ukoriči, i svoju osobnu priču, onu o tome kako je "splitski mulac" postao svjetski putnik, i kako je prije desetak godina, preko noći odlučio ostaviti savršeno ukalupljen život i počeo živjeti svoj dječački san. A fotoaparat je ionako uvijek bio uz njega, još od jedne davne utakmice Hajduka i Fiorentine odigrane 1998. godine, bez (drugih) pogodaka.
"Kreativni dokument trenutka"
Jurica Galić Juka s jednakom strašću bilježi detalje i panorame, prirodu i ljude, a svojim putopisnim i dokumentarnim fotografijama priče i sitnice iz svakodnevnog života, sjenu nekog osjećaja, misao što je baš pobjegla, atmosferu jednog predvečerja… magično zaustavlja u vremenu. Portreti su mu osobito snažni, a nas je zanimalo što on smatra dobrom portretnom fotografijom.
"Jako volim portretnu fotografiju. Osobi se trebate približiti, zaslužiti povjerenje i dobiti ono iskreno dopuštenje da joj "snimite dušu". Dobra portretna fotografija mora biti dakle iskrena, sa sjajem u oku i besplatna. Nagradite čovjeka na ulici, dapače, ali prije toga snimite njegovu dušu koja nema cijenu. Fotografija je kreativni dokument jednog trenutka", nastavlja govoriti o portretima. "Fotografija je moja koliko i čovjeka kojeg sam fotografirao. Da nije bilo njegove spremnosti i otvorenosti prema mome radu, ne bi bilo ni tog trenutka, kao što ga ne bi bilo ni da ja nisam odradio taj tehnički i kreativni dio. Ako pričamo o dokumentarnoj fotografiji. Ako pričamo o bilo kojoj drugoj fotografiji, samo nebo je granica. No i kod same dokumentarne fotografije se moramo upitati što je uopće "stvarnost" i "realnost", no to otvara široku filozofsku raspravu."
Zašto ne? Ionako smo željeli pitati kako doživljava odnos stvarnosti i fotografije… "Stvarnost? A što je ona?", nema filozofije bez pitanja. "Da li ruski i ukrajinski ratni reporter na isti način dokumentiraju "stvarnost" i "istinu" jednog krvavog rata? Pokušat ću objasniti s još nekoliko situacija. Na primjer, imamo situaciju fotografiranja vodopada. Smanjimo li brzinu, dobit ćemo baršunastu pjenu vode. Podignemo li brzinu, zamrznut će se svaka kap. Isti prostor, ista osoba, gotovo isto vrijeme i isti aparat, a potpuno različite fotografije. Koja je istinita? Obje! Idemo dalje u još kompliciraniju temu. Boje, postoje li one? Mnogi će se zaletjeti s "da" ili "ne", ali odgovor je opet dvosmislen. Boje postoje i ne postoje, ovisno o tome kako definiramo postojanje. Ono što uistinu (relativno 😊) postoji je svijetlo, a mi određeni dio vidljivog spektra u glavi pretvaramo u boje. Drugim riječima, naš mozak osmišljava ono što oči opažaju. Dakle, odgovor bi bio da boje postoje isto kao što postoji i ljubav, pohota ili mržnja. Da li je onda fotografija u boji istinita? Odgovor ovisi o nama."
Dobru reportažnu ili dokumentarističku fotografiju, govori Juka, čine iskrenost, uložena energija i emocija. "Kao i u svemu u životu. Uloženo = dobiveno." A on se ne štedi, ni kada otkriva život afričkih nomada ili tek skokne napraviti reportažu o nekom mjestu dalmatinske Zagore. Putovanje, pisanje i snimanje njegov su motor, nagon… poslanje. "Da ne smatram ovo što radim svojim poslanjem i da mnome ne upravljaju nagoni, bilo bih lakši za barem 15 kilograma tehničke opreme na putovanjima", dodaje uz smijeh.
Svijet priča
Zemlje koje je posjetio – ne broji. Ne hvali se, ne obara rekorde, samo želi ispričati njihovu priču. Posjetio je broje egzotične destinacije, omiljene među turistima, ali i one od kojih klasični putnici zaziru – od Uskršnjeg otoka do radioaktivnog Pripjata, Vijetnama, Jordana, Sirije, Libanona, Hondurasa i Gvatemale do ratne Etiopije. "Razlika između mene i većine modernih travel bloggera je u tome što odlazim po priče i iskustva, a ne po pečate u putovnici. Dakle, često se i vraćam u neke zemlje. Primjerice, u Indiji sam bio pet puta. Ono što primjećujem je da se cijele zemlje, kulture i tradicije galopirajuće brzo mijenjaju. A samim time i naša fotografija."
Za putovanja poput njegovih potrebno je puno pripreme i planiranja, a mi smo željeli saznati javljaju li mu se već tada neke ideje, skice kadrova koje bi htio uloviti, kao i traži li ih ili se oni – jednostavno dogode. Ili se dogode, ali nimalo jednostavno… Juka nas odgovorom odveo u Laos. “Snimao sam čovjeka kako lovi ribu tradicionalnom mrežom na rijeci Mekong. Bio sam pokraj njega i snimio ulov, zadovoljan izraz lica i savršenu kompoziciju. No htio sam više. Popeo sam se na obližnje brdo i čekao zalazak sunca. Nakon sat i pol sam dobio potpuno drugačiju fotografiju. On u daljini i u silueti, a iza njega nebo, predivno crveno nebo.
Rekorder te priče je bilo snimanje drvenog mosta U Bein u Mjanmaru. Tri dana sam unajmljivao skuter i vozio se do mosta gotovo 45 minuta, gdje bih pak unajmio čovjeka da me vozi čamcem do željene pozicije na rijeci. No svaki je dan bio oblačan, a htio sam zalazeće sunce i siluete ljudi na mostu. Većina bi ljudi odustala prvi dan. Ja nisam ni treći. Došao sam četvrti dan i nebo je zasjalo ljepše nego ikada. Imao sam svoju fotografiju.
Naravno da pripremajući se za nova putovanja nailazim na fotografije drugih fotografa i da poželim i sam snimiti nešto slično. Koliko god se trudili snimiti "drugačije" npr. Taj Mahal, ma bilo kroz lokvu vode, odraz kroz nečije naočale ili "lans ball" u ruci tradicionalne žene – netko je to prije vas učinio. No to ne znači da ne možemo i mi snimiti te iste fotke. No zbog tih razloga sam sretniji kada snimim nešto novo i drugačije poput moje fotografije "Back to the Past" koja je osvojila svijet 2024. godine. Snimio sam tri različita plana kroz rogove goveda kao okvir i napravio nešto jedinstveno. No očekujem da će to netko već ove godine pokušati kopirati. I to je normalno u svijetu fotografije.”
Back to the Past
Juka je, naime, u siječnju 2024. obišao pet naroda Južnog Sudana, a fotografija Back to the Past zaledila je trenutak u životu stočara iz naroda Mundari. Ne postoji drugi fotograf koji je s jednom dokumentarnom, putopisnom fotografijom u prošloj godini postigao ovakve rezultate. Fotografija "Back to the Past" osvojila je za sada 23 nagrade i iako neslužbenu, vrlo laskavu titulu najnagrađivanije putopisno-dokumentarne fotografije na svijetu u 2024. godini! "Ma kako ne bih bio ponosan…", iskren je Juka.
Ta mu je fotografija do sada i najdraža. "Nisam se slučajno zatekao na drugom kraju planeta i to na mjestu gdje se usred "ničega" nalazi stočni kamp naroda Mundari. Da vam kažem da sam u Južni Sudan otputovao upravo zbog jedne takve fotografije - mnogi bi se nasmijali ili mislili da lažem. No dozvolite da vam ispričam cijelu priču. Čitajući brojnu literaturu i gledajući dokumentarce, saznao sam za jedan zanimljiv običaj Mundarija. Naime, oni se od komaraca štite na način da pred zalazak sunca zapale osušeni kravlji izmet, što u konačnici tvori magičnu svjetlosnu kulisu.
Svoju fotografiju iz Južnog Sudana sanjao sam upravo u jednoj takvoj atmosferi. Njoj sam se najviše radovao, iako je temelj ekspedicije bila reportaža o etničkim skupinama Južnog Sudana. Naravno, nisam zamislio ovakvu kompoziciju, no ipak složit ćete se da se tamo nisam zatekao slučajno. Slijedilo je dugotrajno planiranje, dolazak u Južni Sudan, organiziranje ekspedicije i potraga za ljetnim kampom Mundarija. Pronašli smo ga 43 kilometra sjeverno od glavnog grada Jube, uz obalu Bijelog Nila, gdje smo i podigli svoj logor. Dakle, sve je bilo savršeno organizirano.
Tri dana sam snimao zalazak sunca u kampu. Snimio sam izvrsne fotografije pune boja, silueta i života. Neke od njih također dobro prolaze na natječajima. No nedostajala mi je ona koju sam sanjao. I onda mi se treći dan otvorilo nebo. U najbolje vrijeme "zlatnog sata" ugledao sam savršenu scenu kroz rogove jednog goveda. Oni su mi se učinili kao savršeni prvi plan i okvir kroz kojih sam snimao goveda u drugom planu. Snimio sam sedam dojmljivih fotografija na taj način, no nedostajao mi je i treći plan – čovjek. I dobio sam ga. Da rezimiramo, snimio sam fotografiju koju sam priželjkivao, ali uz veliku količinu sreće i spontanosti. Upravo u tome i jest njena snaga."
* * *
S Juricom Galićem Jukom razgovarali smo uoči predavanja "Svijet kroz moj objektiv" kakvo nakon 23. siječnja u Putničkoj klasi Centra za kulturu Trešnjevka, kako sam kaže, nikada više u ovom obliku neće održati u Zagrebu. Naime, radi se o presjeku najboljih reportaža i situacija iz putopisne karijere ovog Splićanina.
Gotovo 30 posto jeftinija hrana nego u Hrvatskoj: "Proveo sam 48 sati u najsiromašnijoj zemlji u Europi"
