Dubrovački renesansni gospari dodali su ljudsko mjerilo profinjenosti. Odrekli su se blještava sjaja za račun istančane jednostavnosti.
Uskladili su radost renesansnog otkrića svijeta s domaćim nazorima korisnosti, a ljepoti krajolika osigurali su puno sudjelovanje. Upravo to čini osebujnost dubrovačkog renesansnog stila, jedinstvo vrta i prirode.
Postupno su oblikovali i krajolik u vrtu. Stvorili su ljepotu hrvatske postojbine. Znali su i umjeli biranim položajem ladanjskog objekta i „valjanim umijećem usavršiti divlju prirodu“. Korisnost vrta obogaćena je pergolom uz glavnu šetnicu, koja produžava kućni prostor u darežljivosti prirode u vrtu. U oblikovanju detalja kao i građevinskih dijelova vrta, naglašenu ulogu igra kamen, što je također posebno svojstvo dubrovačkog renesansnog umijeća.
Primjena kamena u potpunosti se uklapa i u karakter krajolika. Tako kamen uz zelenilo postaje najznačajniji element u oblikovanju vrta zamijenivši talijanske zelene šišane obrube geometriziranih parternih površina sustavom kamenih zidića.
Ovo su glavne osobitosti Trstenog kao objekta parkovne umjetnosti i treba imati na umu da su dubrovački renesansni vrtovi, zajedno s Trstenom, dio svjetske baštine.
